Nakon Božića i dočeka Nove godine, kreće post-blagdanska depresija. Svakako ove godine nikome nije do prevelikog slavlja nakon svega što se dogodilo u posljednjih nekoliko dana, no i dalje postoji neka nada da će ova godina biti bolja od prethodne – ne treba biti dobra, samo bolja. I usred tog ljenčarenja i jednog velikog ničeg, završe praznici.
foto: Pixabay
Zimske praznike se uvijek nestrpljivo čeka, a pogotovo kada ste na faksu. I dok su osnovna i srednja isto tako vrlo stresne, na faksu je gore zato što cijelo vrijeme znate da vas čekaju ispiti. Veliki i strašni ispiti zbog kojih ljudi gube godine i godine života. Većini je najgore upravo u zimskom semestru – što zbog dugih noći i kratkih dana, ali i zbog stresa oko uvjeta za upis predmeta u ljetnom semestru.
I onda usred tog stresa, dođu zimski praznici. Odete doma i provedete par dana sa svojom obitelji. Blagdansko raspoloženje vas u potpunosti ponese i na kraju se čak priviknete na suživot s vašom obitelji. U jednom trenu, čak se dogodi da uopće ne razmišljate o faksu, a kamoli o seminarima koje biste trebali pisati i kolokvijima koji vas čekaju. Taman tad kad se opustite – praznici su gotovi.
Prijašnjih godina je taj prijelaz bio vrlo jasan i brz, jedan dan ste doma, a drugi dan ste u dvorani na faksu. Zbog trenutne situacije, upitno je koliko se studenata zaista vraća u dvorane, a koliko ih samo ponovno ulazi u Zoom. To samo još više otežava situaciju zato što se blagdansko ljenčarenje nastavlja.
Iako većina studenata nema nastavu uživo, skoro pa svi se ipak vraćaju u svoje studentske sobe i stanove. Nakon karantene na proljeće, uvjerili smo se da je nemoguće studirati kada živite s obitelji, i ovim putem se posebno sjećamo svih kolega i kolegica koji nažalost nemaju kamo ‘pobjeći’.
Jednom kad se vratite ‘doma’ (nemojte da neki roditelj ovo pročita), nakon početne sreće jer napokon imate malo mira (osim ako su vam cimeri tu, onda nemate), shvatite da su praznici zaista gotovi. I što više vremena prolazi, to vam ta činjenica postaje sve jasnija i jasnija.
Čim dođete doma, morate se raspakirati, sami. Morate svu robu posložiti (čitaj: pobacati u ormare) i pospremiti hranu koju su vam uvalili. Nemate previše mjesta, no nekako uspijevate sve ugurati u jadan domski hladnjak (ako ga uopće imate). Morate sami napraviti krevet, naravno nakon što ste prozračili sobu i dezinficirali se u potpunosti.
Nakon tuširanja shvaćate da ćete se opet morati sami brinuti za prljavu robu i da vas čeka višesatni posao koji vam se zaista ne da raditi. Napokon liježete u krevet i onda shvaćate – niste se pripremili za faks. Sutra je prvi dan nastave, a vi ne samo da niste napravili sve što ste planirali, nego niste ni onaj minimum koji ste svakako trebali.
Izlijećete iz kreveta i tražite raspored predavanja, kako biste mogli pronaći bilježnice i skripte koje su vam potrebne za sutra. Jeste li ih uopće ponijeli sve od doma? Što ako ste ih ostavili, nekako vam se kofer i činio lakši… Evo rasporeda, no koji je sutra uopće dan? Opća izgubljenost.
Pola sata i tri živčana sloma kasnije, spremni ste za krevet. Vaše tijelo je već satima spremno, no sada napokon imate i to ‘dopuštenje’. Liježete u krevet i palite budilicu za sutra – čeka vas čak četiri sata i 37 minuta sna. Kakav napredak u odnosu na jučerašnjih devet sati i 48 minuta…
