Postoje trenutci u životu kada se zaista zapitate – što to radite pogrešno? Znate one dane kada vas jednostavno ništa ne ide, od toga da ne možete otvoriti vrećicu na blagajni, pa do toga da vam je prošao tramvaj/bus ispred nosa. A kasnili ste. Baš na takve dane se često dogodi i da se nađete u ovakvoj neugodnoj situaciji.
foto: Pixabay
Bilo da ste ekstrovert ili introvert, sasvim sigurno imate ljude s kojima se volite družiti. Ovisno o tome kakav ste tip osobe, broj ljudi s kojima se osjećate ugodno će biti veći ili manji, kao i to koliko vremena možete provoditi s njima. Isto tako, broj situacija i oblik druženja koji vam odgovaraju će biti veći ili manji.
Neka od sasvim normalnih i čestih oblika druženja (mada ne u vrijeme pandemije…) su tako i druženja u kafićima, odnosno u restoranima. Čak i kada su vremenski uvjeti idealni, ili imate stan u kojem možete organizirati druženje, odlazak na piće je jednostavno bolja opcija. Možda je to samo nešto što mi kao narod štujemo, ali kava je kava.
I postoji li nešto ljepše od toga kada se napokon dogovorite naći s dragom osobom? Ne. Baš zato je teško pokvariti takvu situaciju. Teško, ali ne i nemoguće, naravno. Jer postoji jedna ‘sitnica’ koja možete biti dovoljna da cijelo to iskustvo u samo nekoliko sekundi pretvori u klasičnu horor priču.
Dogovorili ste se da se nalazite za četiri minute ispred kafića. Vi ste malo uranili zato što… jednostavno volite uraniti. A i poklopilo vam se da niste morali čekati tramvaj, svako svijetlo je bilo zeleno i baš je nekako sve lijepo sjelo da vi dođete na vrijeme. Imate četiri minute extra pa provjeravate društvene mreže i bezbrižno skrolate.
Prošlo je već pet minuta, a vašeg društva i dalje nema. Vi ne paničarite zato što i sami znate da biste vjerojatno kasnili da vam se nije sve poklopilo, tako da nema brige. I dalje bezbrižno skrolate društvenim mrežama, kada odjednom, dogodi se najgori strah svake mlade osobe – mobitel vam počinje zvoniti!
Od straha i panike ne uspijevate niti pročitati tko vas zove – samo prazno gledate u ekran, nadajući se da će uskoro prestati i da ćete se moći vratiti skrolanju. Ali ne, ta slova i dalje pišu preko cijelog zaslona, ne idu nigdje. Naposljetku, smognete snage pročitati tko vas zove i shvatite da vas zove upravo osoba koju čekate.
Nakon što odgovorite na poziv, dobijete najgore moguće vijesti. Ne, nisu otkazali – kad bi barem to bilo to. Onda biste se samo okrenuli, otišli doma i jednostavno uživali u nekoj drugoj aktivnosti. Ali ovako… Čeka vas izvjesno vrijeme patnje. Naime, zvali su vas da bi vam javili da će kasniti, i to podosta, pa da vi slobodno uđete sami i sjednete.
Možda to zvuči kao sasvim normalna i obična stvar, ali daleko je od toga. To znači da vi sada morate a) samostalno ući u kafić, b) odabrati stol za kojim ćete sjediti cijelo vrijeme, c) naručiti piće, d) čekati to piće, e) ne popiti cijelo piće dok ne dođu, f) provesti otprilike pola sata skrolajući na mobitelu dok vas ostatak kafića gleda.
Situacija van vaše glave možda i nije baš takva, jer je sasvim normalno ući u kafić, naručiti piće, popiti ga i zatim ponovno naručiti kad vam se pridruži i društvo, ali nema veze. Vi trenutno niste u situaciji da možete gledati na bilo kakve pozitivne strane, ili normalne. Ušli ste u fazu preživljavanja, kada samo želite otkazati čitavo ovo druženje. Ali ne možete, upravo su vam javili da su na putu do vas, da stižu.
I tako, nakon nekoliko minuta koje ste proveli ispred kafića, detaljno planirajući svaki sljedeći korak (gdje sjesti-što naručiti-kako se ponašati), uspijevate sakupiti dovoljno hrabrosti i ulazite u kafić. Ulazite i samouvjereno koračate prema stolu na koji ste se namjerili. U tom ponosnom hodu zaboravljate na stepenicu na koju se morate spustiti i slijedi predivna scena vašeg pada.
Je li potrebno reći da ste odmah napustili kafić i javili da ćete ipak sjesti negdje drugdje, tu je bila prevelika gužva?
