Postoji jako puno stvari na koje smo alergični. Od toga da nam smeta kada dođemo u dućan s namjerom da kupimo jednu specifičnu stvar, a nje nema, pa do toga da nas zaboli kada se probudimo i vidimo da nas ne čeka sunčan dan. Ipak, sasvim sigurno je jedna od najgorih situacija u kojima se možete pronaći jest kada dođete na tramvajsku stanicu, a tramvaja nema. Horor.
Foto: Pixabay
I dok su tramvaji i autobusi po pitanju javnog prijevoza i njihove koristi dosta slični, toliko su i različiti. Na primjer – kada tramvaj čekate više od pet minuta, na rubu ste suza, dok vam je za autobus sasvim normalno da isti ide samo jednom u sat vremena. Dvostruki standardi su uvijek prisutni, pa tako i po pitanju vožnje javnim prijevozom. Sve ima svoje prednosti i mane i mogli bismo o njima raspravljati do sutra, ali nećemo.
Danas ćemo govoriti o jednoj teškoj i nadasve bolnoj temi, a to su oni trenutci u kojima nema tramvaja. Nećemo ići u detalje, zato što je sasvim svejedno jeste li na stanici na kojoj postoji onaj info-ekran ili na jednoj od onih na kojima nema ni klupe na koju možete sjesti. Svakako, ako tramvaja nema, nećete saznati zašto ga nema. Samo vidite da ga nema, a vrijeme prolazi. Naravno, sve je puno stresnije onda kada zapravo negdje morate ići, a vi kasnite.
Prvo, vjerojatno ste lagano dotrčali do stanice. Možda vam se ni ne žuri, ali jednostavno ne želite bez veze propustiti tramvaj. Čak i dok ste dolazili, učinilo vam se da je dosta ljudi na stanici – znači nije da je taman prošao tramvaj sekundu prije nego što ste došli. Inače, tramvaji idu dovoljno često da zaista prosječno na stanici provedete do pet minuta prije nego što uđete u tramvaj. No, tih pet minuta je prošlo i… nema tramvaja?
Naravno, prvo ste bijesni i bijesno gledate dolazi li koji tramvaj. Gledate zatim kakva je situacija u suprotnom smjeru – sve u redu, tramvaji normalno prolaze. Ali vašeg tramvaja jednostavno nema. Pregledavate ZET aplikaciju, u nadi da ćete naići na nekakvu obavijest o zastoju u prometu, pa da barem znate da tramvaj neće uskoro doći, ali ništa ni od toga. Već ste polako očajni, pa guglate portale – je li došlo do nekakve nesreće? Jesu li tramvaji preusmjereni na neke druge rute? Ništa.
Vrijeme prolazi, a još uvijek se ništa ne događa. Iako na početku priče niste kasnili nigdje, sada već kasnite. Intenzivno razmišljate o tome što biste mogli napraviti, i ne pada vam na pamet nijedna pametna ideja. Ići taksijem bi bilo preskupo, čak i uz sve one silne popuste, a krenuti pješke… Jednostavno vam je predaleko. Mada, koliko ste vremena već proveli čekajući, mogli ste dio i proći.
Dok ste u vlastitim razmišljanjima i dilemama, prilazi vam netko na stanici i naravno, pita vas znate li što je s tramvajima. Vi ste se nekako nadali da bi netko drugi mogao imati odgovor na to pitanje, ali čim se vama obraćaju za pomoć… Znate da su ljudi zaista izgubljeni. I dalje nema tramvaja. Sada je već prošlo barem 15 minuta otkako ste došli na stanicu i lagano ste na aparatima. Ozbiljno razmišljate o tome da krenete pješke, barem do iduće stanice.
Problem s tim rješenjem jest što su vrlo velike šanse, da točno sad kad krenete, će se dogoditi to da će doći tramvaj i vi ćete ga propustiti. Zato računate – koliko vam vremena treba pješke do iduće stanice? Vidite li tramvaj negdje u blizini? Hoćete li riskirati ili ipak ne? Pitanja su to koja vam se vrte po glavi i nadate se da ćete donijeti ispravnu odluku. No, kao i inače, ne donosite ispravnu odluku. Sjedite na stanici još barem deset minuta, tramvaja i dalje nema.
U teškom očaju, palite cigaretu i već razmišljate o tome da se jednostavno okrenete i vratite doma. Naravno, trenutak kad ste upalili cigaretu – evo tramvaja.
