Malo što se može mjeriti s hororom koji predstavlja vožnja noćnim javnim prijevozom. Bilo da su u pitanju tramvaji ili autobusi, situacije znaju biti strašne. Čak i onda kada nešto ne eskalira, situacija bude takva da požalite zašto ste uopće izašli, a kamoli ne to što se sada nalazite tu gdje jeste. H o r o r !
Foto: Unsplash, adrian susec
Nakon izlaska, najteži dio je doći nekako doma. Imate sreće ako vam je dovoljno sjesti na jednu liniju i voziti se nekoliko stanica – problemi nastaju kada imate neko presjedanje. Vrlo često se dogodi da linije i ne prate baš vjerno raspored, pa ako o njima ovisite… Velike su šanse da vam neće poći za rukom uloviti baš sve. I onda nastaju problemi.
No, ti problemi su skoro pa manji od onih kada se napokon i nalazite u vozilu, koje je najčešće autobus. Koliko god je borba doći do autobusa, tolika je borba i preživjeti tu vožnju. Nekada samo figurativno, ali nekada i doslovno. Nije tajna da vožnja noćnim javnim prijevozom zna biti i donekle nesigurna – prazne ceste su očito poticaj vozačima da malo ubrzaju. Dok vi stojite.
Osim brze i uzbudljive vožnje, pravi su doživljaj ljudi koji se nalaze u samim autobusima. Tu ćete naići na sve vrste ljudi. Od onih koji su se tu našli više slučajno nego išta, pa do onih koji samo idu doma. Tu je sve u redu, oni ne stvaraju probleme. Najveći problem su oni koji ne idu doma, već zabavu prebacuju s jednog mjesta, na drugo.
Najčešće je riječ o ljudima u većoj skupini, no čak i da ih je samo dvoje – bit će dovoljno za neugodnu situaciju. Ukratko, u većini slučajeva je riječ o osobama koje su pod gasom (blago rečeno) i onda imaju potrebu biti glasne. Kad kažemo glasne, mislimo zaista jako glasne. Moguće je i da će se puštati glazba s mobitela/zvučnika, ili da će se pjevati. Bonus bodovi ako se u priču uključi i neka gitara.
Osim što će biti ekstremno glasni, vrlo vjerojatno će biti i prijateljski nastrojeni prema apsolutno svima, iako im nitko to ne uzvraća. U takvim trenucima, većina samo sjedi (ili stoji) čim dalje, izbjegavajući apsolutno svaki pokušaj verbalne i neverbalne komunikacije. Profesionalci će staviti slušalice u uši i stišati glazbu, kako bi mogli čuti događa li se nešto potencijalno opasno za njih.
Ta druželjubivost i sreća, znaju se vrlo brzo okrenuti na drugu stranu jednom kada im nije uzvraćena. Upravo zato ih većina izbjegava, štoviše, boji se njihove reakcije. Najbolje je samo gledati u pod i zaista se nadati da će sići prije vas, ili da vas neće primijetiti u hrpi ljudi.
Još jedna opasna skupina su manijaci, koji iz nekog razloga se odluče probuditi baš na vrijeme za patrolu noćnim autobusima. Oni ne rade buku i očite probleme pa ih je malo teže prepoznati, ali najčešće ih oda mutni pogled. Njega je teško sakriti, pa čak i da imaju sunčane naočale (a vjerojatno nemaju jer je noć…).
Njih se treba paziti, pogotovo kada ste sami – a to se također vrlo često događa. U ovakvim slučajevima, najbolje je također izbjegavati bilo kakav oblik komunikacije s njima, ali i pomaknuti se što dalje od njih. Doduše, nikako ne tamo gdje nema ljudi. Da vam je baš panika, zalijepite se na mjesto najbliže vozaču.
Između ostalog, najbitnija je stvar ta da imate uvijek baterije na mobitelu. Koliko se samo puta dogodi da potrošite bateriju u izlasku i onda se nađete u velikom problemu – od toga da ne možete s nekime pričati da se nalazite u pred-kriznoj situaciji, pa do toga da ne možete zvati za pomoć kad se nađete u kriznoj situaciji?
Napokon, kada dođete doma, javite da ste sretno stigli i krenete u pripreme za spavanje. Završi tako da barem pola sata provedete skrolajući u prazno i sutra se budite kao polu-osoba. No dobro, to je već druga horor priča…
