Kratka horor priča: Posljednja obaveza prije početka praznika
Praznici samo što nisu – svi su u niskom startu, spremni ugasiti alarme i raditi na tome da dođu do vlastite udubine u kauču. Ipak, praznici još nisu počeli, odnosno upravo je ono najgore vrijeme. Vrijeme kad treba dati najviše, a postoji najmanje volje. A najteže je s onom zadnjom obavezom.
foto: Pixabay
Ne da brojite dane, već brojite sekunde do početka zimskih praznika. Netko bi možda mislio da će online nastava biti lakša, no malo koja stvar toliko ubije u pojam kao osam sati dnevno provoditi pred ekranom, i to potpuno sam/a. No ubrzo dolazi kraj i tome, kao što smo već rekli, sekunde se broje.
Prije kraja, čeka vas još ona jedna stvar. Još samo jedna stvar i onda kreće odmor. I zašto je onda tako teško krenuti? Zašto se nemoguće pokrenuti, kad tako malo fali do cilja? Zašto je danas tako teško ustati iz kreveta, kamoli nešto više?
Napokon ustajete i krećete pomalo, baby steps. Malo skrolanje, malo kava, malo higijena; normalne stvari za dobro jutro. Već su prošla dva sata i odjednom shvaćate da više nije jutro, a niste napravili ništa. Možda je vikend i nemate puno obaveza, no imate tu jednu. Tu jednu koja vam visi nad glavom i prati vas gdje god išli, što god radili.
Sjedate za radni stol, odlučni da to napravite i napokon završite s ovom agonijom (koja nije još zapravo ni počela) i odmah padate. Prije početka, uzimate mobitel samo da provjerite ima li kakva nova poruka. Naravno, nakon otprilike sat vremena gledate već sedmi video na YouTubeu. Sad puštate mobitel iz ruku i krećete za ozbiljno.
Palite kompjuter, vadite bilježnice i knjige, krajnje ozbiljne pripreme. Krećete s poslom i napravite točno jednu stvar, a zatim shvatite da niste baš sigurni što trebate točno napraviti. Ništa, vadite mobitel i šaljete poruke ljudima da ih zamolite za pomoć. Dok čekate odgovore, pogledate ima li kakvih novosti. Naravno, nema, ali nastavljate skrolati.
Stižu vam napokon poruke s objašnjenjem, pa usput kratko popričate s ljudima. Dvadesetak minuta nakon, vrijeme je za ručak. Nećete sad propustiti obiteljsko druženje zbog obaveze koju svakako stignete nekad kasnije riješiti, imate cijeli dan pred sobom, zar ne?
Nakon ručka koji je potrajao (ipak je obiteljsko druženje u pitanju), vrijeme je za kratki odmor. Ne može se na pun želudac raditi, nije to humano. Ovisno o tome koji ste tip, provest ćete još neko vrijeme skrolajući, ili ćete se pak samo izvrnuti na kauču i malo odspavati. Ručak nije ručak ako nakon ne slijedi kratki nap.
Taj kratki odmor se naravno oduljio previše, pa je vani već mrak. Odmah vam pada motivacija (jer je do sad bila velika…), pa se sad još više i još jače povlačite po kući. Znate da je ovo ta zadnja stvar, no nikako skupiti snage za to napraviti. Nikako se pokrenuti.
Dođe i kraj dana. Umorni ste, cijeli dan vas ubija breme ovog zadatka, no niste ništa napravili. Niste ni pogledali nove epizode serije, niti gledali film s obitelji. Niste se čak ni družili s ljudima, apsolutno dan za bez veze. No barem ste riješili tu obavezu… Osim što niste.
Sutra vas opet čeka ovo, i tako sve do kraja, do zadnjeg dana. Jer htjeli ili ne, uvijek sve ostane na tom posljednjem, rubno posljednjem trenutku…
