Kratka horor priča: Profesori koji ne dopuštaju javljanje za usmene
Postoji jako puno stvari koje vas mogu istresirati na dnevnoj bazi. Od toga da će vam dan loše početi ako se niste probudili dovoljno rano i niste stigli pojesti prije odlaska u školu, pa do toga da će vas naljutiti ako vam outfit koji ste zamislili ne izgleda onako kako želite. Ipak, ništa nije toliko stresno koliko ispitivanja.
Foto: Unsplash
Istina je da je studiranje puno stresnije od osnovne ili srednje škole, ali drugačiji je stres u pitanju. Na fakultetu se borite za preživljavanje, ali vrlo vjerojatno nemate stres stalno. Točnije, lakše ga je ignorirati. Kada ste u školi, htjeli ili ne, svaki dan postoji šansa da će vas netko prozvati, dati vam blic ili nešto deseto.
Svaki dan je prilika za dobiti novu ocjenu, a teško je cijelo vrijeme sve pratiti i biti na vrhuncu. Kad-tad se dogodi pad, pa je samo pitanje vremena i sreće koji će to predmet biti. Pogotovo kada su u pitanju usmena ispitivanja. Usmeni su posebno stresni zato što se za njih možete tek donekle pripremiti – a nekad ni to.
Zamislite samo kad biste imali profesore koji ne bi dopuštali da se netko javi za usmeni i tako spasi ostatak razreda. Zamisli kad biste imali profesore koji bi inzistirali na ‘random’ otvaranju, ilitiga po starom, otvaranju imenika. Zamislite kad biste doslovno svaki sat mogli biti prozvani. Zvuči kao prava kratka horor priča.
Za razliku od ostalih koji se trude pripremiti torbu noć prije škole, vi to ne radite. Možda nekad kad se uspijete natjerati, ali u većini slučajeva ne. Tako niste ni sinoć, već tek sada, tri minute prije polaska, panično tražite raspored kako biste znali što morate staviti u torbu. Napokon dolazite do rasporeda i imate što vidjeti… Danas je to.
Danas je onaj predmet koji apsolutno ne podnosite, kojeg se grozite. Na trenutak krenete razmišljati o tome da se samo ne pojavite, ali ne možete. Ne možete si to dopustiti sada, morate čuvati te ‘izostanke’ za one kritičnije trenutke. Jednostavno, sada morate stisnuti zube i otići u školu, koliko god vam to bilo mrsko.
Najgore je to što vam taj predmet uopće nije toliko grozan, kao predmet. Ali, stres koji preživite kroz dan prije ulaska na sat, i na početku sata dok izvlače tko će odgovarati… Sasvim dovoljno da vam zgadi i najdraži predmet, a kamoli ne nešto što vam nije toliko napeto. I sada opet morate sve to doživjeti. A zašto? Jer ne žele dopustiti da se sami možete javiti.
Daleko najbolja stvar je ta što većina profesora dopušta da se javite – tako se za svaki sat dogovorite kao razred tko će odgovarati. Ta osoba se kvalitetno pripremi, dobije dobru ocjenu, ispitivanje ne traje sedam godina jer nije potrebno izvlačiti pitanja i svi su sretni. Ali ne, ne žele svi raditi po tom principu. Već, samo nasumično prozivanje.
Naravno, vi se niste nimalo pripremili za to moguće ispitivanje, već se samo nadate da će vas zaobići. ali, šanse vam ne idu u korist. Već je dosta ljudi dobilo ocjenu, što znači da je manji broj između onih koji su mogući odabir – statistika ide protiv vas. Možda bi bilo dobro barem malo prolistati prethodne lekcije, za svaki slučaj. Ako ništa, da ne bude baš jedinica.
Ionako sada imate nekih pet minuta malog odmora prije ulaska unutra, pa stignete nešto napraviti (ne, zašto se lažete?). Panično listate bilježnicu, samo da biste shvatili da je poluprazna i da vam definitivno treba nečija druga. Gledate od koga biste ju mogli posuditi, ali ne nalazite nikoga pametnoga. Nema veze, pa što i da dobijete jedinicu? Preživjeli ste i gore.
Na kraju, napokon ulazite u razred. Sjedate za svoje staro mjesto, i osjećate odmah promjenu raspoloženja u razredu. Svi su se nekako ukočili, izravnali, prestrašili. Gledate se međusobno, izražavajući sućut pogledom, jer znate da će netko od vas izvisiti. I tako se gledate, a profesor/ica pritišće ‘random’ i proziva ime…
