Svaki dan vjerojatno prođete kroz mali milijun traumatičnih iskustava, koja ste već naučili i zanemarivati. Naravno da je traumatično kada na kraju najduljeg dana u povijesti svih dana dođete u menzu, samo da bi osoba ispred vas uzela jelo koje ste vi htjeli. Treba se naučiti nositi s tako teškim trenutcima u životu.
Ilustracija, foto: Unsplash; Danie Franco
Mnogi će vam reći – sve je to za ljude. Naravno da je sasvim normalno ponekad biti tužan, ljut, pa čak i bijesan. Jednostavno, poklope vam se dani kad vas ništa ne ide u tim trenutcima je jako teško ostati pribran. Pogotovo zato što uvijek kad mislite da ne može dalje, da ste došli do limita, pojavi se nešto što vas gurne preko. Recimo, situacija da na kraju dana, pronađete prvu sijedu. Horor!
Sijede vlasi su nešto što je rezervirano za ekstremno stare ljude, ili ekstremno stresirane ljude. U svakom slučaju, studenti vrlo lako spadaju u obje od te dvije skupine. Dugogodišnje studiranje je svakako veliki uzrok stresa, a nije baš ni da ste više u cvijetu mladosti. Ono što pak najviše zabrinjava jest to što se sijede pojavljuju sve ranije i ranije. Neki ljudi ih dobiju već u srednjoj školi, ili na samom početku faksa.
To svakako nije ništa lijepo ni pohvalno. Nećemo se prepuštati nametnutim standardima ljepote, ali sve to na stranu… Zaista je najgori osjećaj na svijetu pronaći prvu sijedu. Ta činjenica implicira toliko stvari, a vi jednostavno niste spremni sve to prihvatiti. Jer pronaći prvu sijedu nikad ne znači samo pronaći jednu vlas koja je drugačija od drugih vlasi, već shvatiti da ste vi sada zapravo netko tko… sijedi.
Sve je počelo tako što ste na kraju jednog vrlo napornog dana, stali pred ogledalo i krenuli se gledati. Iz nekog razloga, mi ljudi to često volimo raditi. Ne sviđa nam se uvijek ono što vidimo na drugoj strani ogledala, ali to ionako nije bitno. I dok se tako gledate, promatrate i proučavate, ne možete si pomoći. Tražite upravo sve ono što vam djeluje kao ‘nesavršenost’. Ne samo da istiskujete prištiće, već ih pomno tražite, kako vam ni onaj najmanji ne bi mogao promaknuti.
Rutinski pregled
Kada ste završili s tom inspekcijom, krećete u jednu pomalo čudnu. Iako realno nemate dovoljno godina da biste mogli posijediti, znate već nekoliko ljudi koji su dobili prve sijede. I sad, kako ne početi tražiti imate li i vi koju sijedu? Bit ćemo iskreni i reći da ovo nije prvi put da se upuštate u ovaj riskantan pregled, ali uvijek do sada je sve bilo u redu. Upravo zato svako toliko i imate ovaj mali rutinski pregled.
I tako vi proučavate svoje vlasište, apsolutno sigurni da sijedih nema. Prolazite prstima kroz kosu i sami sebi govorite kako ste predivni, odlični i posebni – praktički jedini iz društva koji još niste naišli na sijedu. I jeste li bili skromni oko toga? Naravno da ne. Na sav glas ste se rugali svima ostalima, sigurni da ste vi nepobjedivi i da su sijede vlasi u nekoj dalekoj budućnosti za vas, i to ako.
Nažalost, događa se najgora moguća stvar. Dok vam tako lutaju misli na sve strane, zapravo vidite… sijedu. Čak bi bilo pogrešno i reći da ste se toga cijelo vrijeme pribojavali, zato što vam ni na kraj pameti nije bilo da biste zapravo mogli i naći jednu sijedu. Van sebe ste. Gledate u nju, ona gleda u vas. I što sada? Ostaviti ju? Ili ne? Cijelo vrijeme ju naravno držite u ruci, prestrašeni da ju slučajno ne izgubite.
U potpunom stanju šoka, vi ju čupate. Tu jednu jedinu sijedu vlas, čupate kako biste spasili ostatak vaše frizure. I sad ju držite u ruci i promatrate. Gledate je li to zaista sijeda? Izgledaju li tako sve sijede? Što se sada dalje događa? Trebate li javiti ostalima? Kako ćete im javiti nakon silnog ruganja? Ima li još sijedih?! Možda je vrijeme za jedan detaljniji i ozbiljniji pregled?!
Uglavnom. Prva sijeda. Horor.
