Malo koja stvar može toliko izbaciti studenta iz takta koliko to može vrijeme provedeno doma s roditeljima. Pogotovo ako ne studirate u rodnom mjestu/gradu. Ili ako je već deveti mjesec i vi ste na rubu snaga, a još uvijek ne smijete pokleknuti.
foto: Unsplash; Megan te Boekhorst
Kada ste student, velike su šanse da ne živite više sa svojim roditeljima. Većina studenata se kao brucoši prvi put upute u daleke krajeve i odvoje od svojih roditelja. Na prvu je možda nezgodno i neugodno, ali ubrzo se ta situacija riješi i shvatite koliko je lijepo živjeti sam. Koliko je lijepo ne brinuti oko onih sitnica koje svima idu na živce.
Nećemo se lagati – živjeti sami znači da sve morate raditi sami. Znači da se sami morate sjetiti baciti smeće, oprati robu, raširiti ju i pokupiti. To znači da se sami morate natjerati smisliti što ćete kada jesti i da morate sami pospremiti tanjure. To znači isto tako da vas nitko neće probuditi ako se sami ne probudite. Uglavnom, sve morate raditi sami.
S druge strane… To znači da sve te stvari možete raditi na svoj način, u svoje vrijeme. Ne postoji više nitko tko vam visi nad glavom i čeka. Čeka da napravite sve što morate, a usput i da pogriješite. I onda da vam stalno govori o tome koliko ste pogriješili i kako ste sve pogriješili i kako to možete ispraviti.
Ne, toga na faksu više nema. I taman se priviknete na studentski (čitaj: samostalni) život, kad – dođe ljeto. Dođe ljeto i vi morate doma. Dobro, ne pada vam pre-teško na početku jer ionako ste se malo zaželjeli svog kreveta i mamine kuhinje. Ljeto je samo po sebi odlično jer nema puno obaveza, odlično je vrijeme i jednostavno sve ide. A onda dođe jesen.
Na jesen je puno teže. Nekako, koliko god dugo studirali, rujan je i dalje vrijeme za povratak u školu. Tome sigurno pomaže to što se svi školarci vraćaju u školske klupe, kao i to što se svugdje pojavljuju reklame posvećene početku nove školske godine. Što je s početkom nove akademske godine? Gdje je tu pravda?!
U svakom slučaju, sve se nekako vraća u normalu, osim vas. I dalje živite s roditeljima, samo što su sada i oni u nekom normalnom ritmu. Svi su u normalnom ritmu, osim vas. Vama se čini kao da vas netko vraća u ritam koji ste imali za vrijeme srednje škole, a velika je mogućnost da vam je to horor.
Ne samo što vas podsjeća na razdoblje srednje (kojeg se mnogi ne žele prisjećati, nikad…), već i zato što ste prerasli to vrijeme. Kako sada slušati roditelje kad ste se već naviknuli da ih ne slušate? Ako ćemo iskreno, niste ih nikad pretjerano ni slušali, ali dobro. Drugačije je to jednom kad se ode na faks.
Puno je toga što vas smeta, ali vjerojatno je najgore kada vam počnu govoriti o tome koliko spavate. Zašto idete tako kasno spavati, zašto se budite tako kasno, zašto spavate tako dugo… Kao da nisu svjesni toga da jednom kad počne faks više nećete moći spavati… uopće? Morate napuniti baterije, a ne daju vam.
Ako i kojim slučajem uspijete spavati koliko ste planirali, čeka vas tirada. Ali veća je šansa da vam neće ni dopustiti da se odmorite, već će vas nekako probuditi. Zaista je fascinantno koliko glasni mogu postati kada to žele. Mada će vam sigurno reći da nisu uopće htjeli biti glasni. Samo je eto bilo vrijeme za usisavanje baš dok ste vi spavali.
Isto tako, dio cijele horor priče je i činjenica da ste vi doma, što znači da se ne viđate sa svojim prijateljima. Sigurno, postoje i ljudi s kojima se još družite kao i u srednjoj, ali budimo realni… Većina prijatelja vam je s faksa. I niste se vidjeli već cijelo ljeto i polako vam je dosta. Ne želite da počne faks, ali… Želite nazad na faks!
