Kratka horor priča: Studentska selidba na kraju ljetnog semestra
Postoji malo stvari kojih se student boji, kao što su kontrola u tramvaju, loš obrok u menzi, wc papir koji nije na akciji i naravno, selidba na kraju godine. Zbog problemčića zvan pandemija koronavirusa, ovaj semestar praktički nismo doživjeli studentski život kakav inače znamo, ali zato nas i dalje čeka selidba na kraju godine. I to možda gora nego ikada.
foto: Denis Gaščić|srednja.hr
Stereotipi su nekad istiniti nekada ne, ali studenti u većini slučajeva zaista jesu siromašni. Ili samo imamo loše posložene prioritete pa nam se zato čini da imamo i manje nego što zapravo imamo. U svakom slučaju, poanta je da nemamo puno stvari. Ali to što imamo, dva puta godišnje nosimo preko pola svijeta. I ne, onda nam se ne čini da imamo malo stvari.
To su trenuci u kojima saznamo tko su pobjednici, a tko su oni koji će odustati od straha da će patent na koferu puknuti… To su trenuci u kojima saznamo tko su nam pravi prijatelji u gradu u kojem studiramo, odnosno tko će nam se smilovati i uzeti dio stvari koje moramo negdje spakirati…Pravo je umijeće dobro isplanirati kome odnijeti što, a još veći uspjeh sjetiti se gdje ste što ostavili. Naravno, na jesen nas sve čeka skupljanje stvari koje zna trajati i do mjesec dana.
Jednom kada ste se riješili stvari koje ne planirate nositi doma, ostaje vam ‘samo’ sve ostalo nekako uopće donijeti do kolodvora, a zatim i do doma. Samo najslabiji posežu za taxijem – pravi studenti se voze tramvajem, blokiraju prolaz sa svojim koferima i upućuju poglede pune isprika svima koji pokušavaju ući u tramvaj.
I onda vas netko čeka doma, iznenađen s vašim nadljudskim sposobnostima za prenijeti toliko stvari odjednom, a i kreativnošću koja je potrebna za poslagati stvari u koferu tako da sve zaista stane unutra.
Još gore
Ove godine, to nismo imali. Odnosno, imat ćemo, ali u još goroj verziji. Pospremanje stvari je i inače zadatak od nekoliko dana, a pogotovo sada kada su nam SVE stvari ostale u gradu studiranja. Sretnici koji uspiju nagovoriti roditelje da pođu s njima će samo morati trpjeti komentar na neurednost, ali isplati se ako nećete prolaziti kroz stres pakiranja i odlaska na kolodvor…
Nedavno sam i sama (ponovno) prošla kroz taj stres i moram priznati da se ne sjećam kada sam se posljednji put osjećala toliko očajno kao kada sam 15 minuta prije polaska odlučila izvaditi dio stvari iz kofera (koji sam jedva uspjela zatvoriti), kako bih dio vakuumirala i oslobodila dio prostora za neke stvari koje mi nisu stale u kofer, samo da bih shvatila da je vreća koju sam planirala vakuumirati…..probušena. 11 minuta do polaska, a ja ne samo da moram sve pospremiti, već moram ponovno pospremati ono što je bilo pospremljeno.
Život studenata je sačinjen od stresnih trenutaka kao što je taj, ali svakako uvijek može biti gore. Može vam se dogoditi da na putu do kolodvora ostanete bez kotača, da tramvaja nema 15 minuta, da je autobus odlučio krenuti malo ranije, ili možda najneugodnije, da kada napokon sjednete u autobus/na vlak, zauzmete 7 sjedala sa svojim stvarima, i onda netko kaže da mora sjesti kraj vas. Na svu sreću, korona nas je spasila barem od toga…
Ali nas nije spasila od toga da se na kraju moramo zaista i spakirati. Inače nam se čini da nam uvijek nešto fali, no u trenutku pakiranja, imamo osjećaj da posjedujemo i previše stvari. Što će nam dva para hlača? Dvije pidžame? Tri ručnika??? Zar nam nije dovoljno imati po jednu stvar od svega? Koliko bi samo selidba bila lakša tada.
Samo baci
Uvijek je i problem što sa starim skriptama, bilježnicama i knjigama. Ima li smisla čuvati ih? Hoće li nam to ikada zaista trebati? Hoće da, ali hoće li nam trebati dovoljno da te stvari nosimo doma? Najgore je onima koji ne mogu bez nekih stvari, kao što jezičari ne mogu bez rječnika. Mislim da su rječnici najteža stvar na svijetu…
A da ne pričamo o stresu zvan bicikla – ima li uopće smisla nositi ju doma, kako ju odnijeti doma, i ako ne, gdje ju ostaviti? Možda se najviše isplati samo ju preprodati dalje na Njuškalu? Je li to opcija ili možda jedino rješenje?
Ima još tih ‘sitnica’ koje začine studentski život, pogotovo u ovo stress-free vrijeme prije ispita i kolokvija. Nadam se samo da vas nisam previše uzrujala s ovim idejama o selidbi, ako jesam, duboke isprike! (ali i dalje vas to čeka…)
