Zamislite da jedan dan normalno postojite, sve je sasvim normalno (osim što ništa nije, ali zanemarit ćemo). Sve je normalno i mirno, a onda samo odjednom, krene. Krene toplinski val, i to jedan od onih koje ćete pamtiti. Ukratko, horor priča.
foto: Unsplash
Život za vrijeme toplinskog vala je dosta sličan životu u vrijeme intenzivnog učenja: cijeli dan ne možete raditi ništa, dok ne dođe vrijeme za spavanje. Onda možete sve, imate napokon motivaciju za ustati iz kreveta ili za pomaknuti se samo. Inače, tijekom dana je toliko vruće da je pravi izazov ustati se i otići po čašu vode. A umirete. I ne ide.
Toplinski val i takve ekstremne vremenske prilike (kojih će biti sve više i više) su posebno problematične u vrijeme kada imate nekakve obaveze. Bilo da je u pitanju ljetni posao, pisanje ispita ili pripremanje za maturu: kritično je. Ne samo zato što je vruće, već zato što vam se ne da ništa svakako, a sada gubite i svaku motivaciju.
Koliko god jedva čekali ljeto, kada napokon dođe ljeto, shvatimo koliko nas ono zapravo umara. Možda tu igra ulogu i činjenica da druženja postanu intenzivnija, ali ne možemo zanemariti i to da dan ima sedam tisuća sati i da je cijelo vrijeme užasno vruće. Možda čak i nije toliko strašno, sve dok temperatura ne pređe temperaturu tijela.
Kada je vani skoro četrdeset stupnjeva, teško je disati. Bilo da ležite, sjedite ili hodate, osjećate kako se topite. Ali doslovno, vidite kapi znoja kako se samo stvaraju – ne morate ništa ni raditi, dovoljno je samo da postojite (jednom da je i to dovoljno). Neko vrijeme možda možete provesti u tom stanju, no ubrzo postane neizdržljivo.
U trenutku kada shvatite da ne možete više, posežete za bocom vode koja je tu pokraj kreveta (na kojem ležite). Shvatite da nema vode – sad bi se trebalo ustati i ponovno napuniti bocu. Treba vam više snage za taj pothvat, pa onda nastavite ležati još par minuta. Napokon se nekako natjerate i ustanete se, samo da biste shvatili da cijelo vrijeme doslovno ležite u lokvi vlastitoga znoja.
Toliko vam se zgadi ta situacija da se odlučite ne vratiti na krevet. Barem ne dok to ne promijenite. Prvi je korak promjena posteljina, a zatim tuširanje. I ne, ne može obrnuto zato što biste se ponovno oznojili dok biste promijenili posteljinu. Jednom kada ste stavili čiste plahte, krećete pod tuš.
Automatski, palite vodu na najtoplije i čekate da vam dođe ona vruća (skoro pa kipuća). Naravno, čim vas dotakne ta voda shvaćate što ste napravili i brzinski palite hladnu vodu. Zatim provedete nekoliko minuta štimajući idealnu temperaturu vode: dovoljno hladna da vas ne grije, ali dovoljno topla da vam nije doslovno hladno.
Nakon tuširanja, ako imate sreće, uspjet ćete uloviti onaj jedan trenutak ‘hladnoće’, u kojem će vas tako mokre pomilovati nekakav vjetar (vrlo vjerojatno topao vjetar). Tad će vam se učiniti da vam je na trenutak bilo hladno – naravno, o tom trenutku ćete razmišljati cijeli dan. Ma, poželjet ćete se opet istuširati, samo da biste to doživjeli. I onda se vraćate nazad na krevet, spremni napraviti novu lokvicu znoja.
Dok se vraćate u sobu, razmišljate o tome što biste mogli napraviti da popravite situaciju. Jedna od opcija jest upaliti klimu, ali znate kako to završi: u najmanju ruku upalom sinusa. Znači, izbjegavate koliko možete. Sada je već rubno, ali i dalje se nadate da možete bez nje. Radije birate neku od taktika s prozorima.
Ako otvorite one na sjevernoj strani, te zamračite one na južnoj, mogli biste dobiti malo zraka, a opet izbjeći ulazak toplog zraka i sunčeve topline. Hoće li vas to spasiti? Vjerojatno ne. U očaju, sjedate opet na krevet. Spremni na novu lokvicu znoja. I tako unedogled.
