Krenuo sam na DiscoverEU, besplatno putovanje vlakom za mlade po Europi: Jedinu pomutnju napravio HŽ
‘Alles fahren u Savski Marof’. Riječi su to vozača autobusa na samom početku mog DiscoverEU putovanja, programa EU koji mladima daje besplatne karte za vlak po Europi. Pitate se onda zašto autobusa? Pa, zbog radova Hrvatskih željeznica prvo se autobusom treba doći od Zagreba do Savskog Marofa pa tek onda na vlak. Već prvi dan svog putovanja koji sam proveo u vlakovima shvaćam da gore željeznice u EU imaju samo Cipar i Malta – jer oni ni nemaju željeznice.
DiscoverEU putovanje vlakom | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
DiscoverEU prilika je da osamnaestogodišnjaci iz zemalja Europske unije osvoje besplatne karte za vlak za putovanje Europom. Obično dvaput godišnje Europska unija otvara prijave, potrebno je riješiti kratki kviz i uz malo sreće možete dobiti karte samostalno, a možete se prijaviti i s grupom prijatelja pa onda cijela grupa dobiva karte.
Na zagrebačkom željezničkom kolodvoru, doslovno – kaos
Tako sam se i ja krajem prošle godine, kada sam imao 18 godina, prijavio i osvojio karte. Karte vam od trenutka kada ih dobijete vrijede godinu dana. Na svoje putovanje otišao sam u rujnu i odlučio se da će to većinom biti Španjolska, a uz to Pariz i dakako sve druge zemlje koje vlakom trebam prijeći do krajnje destinacije. Tako sam prvi dan od Hrvatske preko Slovenije, Austrije i Njemačke krenuo do Pariza.
– Alles fahren u Savski Marof, govori vozač autobusa pokraj glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu.
Putovanje vlakom u Sloveniji | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Da, dobro ste čuli, vozač autobusa. Naime, zbog radova na pruzi na svoje putovanje ne krećem vlakom, već autobusom. Samo do Savskog Marofa (naselje u blizini granice sa Slovenijom Bregana, op. a.). Inače, EU mladima daje karte za vlak jer su vlakovi ekološki najprihvatljivije prijevozno sredstvo jer najmanje zagađuju okoliš. I odmah na početku osjeća se gorčina prema HŽ-u jer autobusi kreću pola sata prije nego što bi vlak trebao redovito krenuti. Tako da ako niste uranili ili pročitali obavijest na hrvatskom na HŽ-ovim stranicama, praktički je vlak mogao otići bez vas.
A kako je bilo puno stranaca, pred tim autobusima kojih je bilo više nastao je totalni kaos. Vozači autobusa nisu pričali engleski pa su nastajale rečenice u kojima su počeli na njemačkom, a završavali na hrvatskom. Došli su i neki drugi radnici HŽ-a da se napravi malo reda, no bezuspješno jer su ljudi bili izgubljeni i nije im bilo jasno u koji autobus trebaju ući. No, stvar je potpuno jednostavna jer je trebalo ući u bilo koji autobus, a po dolasku u Savski Marof pripaziti hoćete li u vlak prema Beču ili prema Stuttgartu.
‘Tu u Sloveniji ćemo ići brže, znate hrvatske željeznice su spore’
– Ništa u Hrvatskoj ne ide na vrijeme, sve je uvijek odgođeno. I bolje otići u Dubrovnik i Split nego u Zagreb, komentira jedan stranac u busu prema Savskom Marofu.
I čim dolazimo u taj Savski Marof i izlazimo iz busa, jedna cura se odmah ispovraćala. Naime, neki ljudi putuju vlakom jer je to isto prijevozno sredstvo u kojima ljudima obično nije muka, za razliku od autobusa ili automobila. ‘Skandalima’ tu nema kraja jer prilikom ukrcaja u vlak jedna bakica pada po stepenicama. I doista je u tom Savskom Marofu sve bilo loše organizirano tako da baš nisam ni bio siguran jesam li u pravom vlaku. U mom cijelom putovanju od 19 dana i isto toliko vlakova, možda i više njih, to je jedini put kada sam bio podosta zbunjen. I naravno da je to bilo u Hrvatskoj.
– Sada dolazimo u Sloveniju. Tu ćemo ići brže, znate hrvatske željeznice su spore, govori mi slovenski kondukter.
Pogled iz vlaka u Austriji | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Vlak u Sloveniji zaista ide brže nego u Hrvatskoj, no ta razlika nije tako osjetna. U vlaku upoznajem nekoliko mladih iz Slovenije koji također idu na svoje DiscoverEU putovanje. Prepoznao sam ih jer su koristili DiscoverEU aplikaciju na kojoj putnici imaju svoje karte za vlak.
– Pa nije to baš istina, vlakovi u Sloveniji nisu tako jako dobri. Znaju i kasniti, možda su gori i od hrvatskih, kažu mi Slovenci, no tu ih razuvjeravam i napominjem da sigurno nisu gori od hrvatskih.
‘Vi ste sjeli na moje rezervirano mjesto, pogledajte, imam kartu’
Tako dvije Slovenke na DiscoverEU putovanje idu u Belgiju i Nizozemsku, a Slovenac će prema Njemačkoj i Španjolskoj. Spoiler alert: istog Slovenca srest ću par dana kasnije u hostelu u Barceloni, no otom potom u sljedećem tekstu. U vlaku igramo UNO, pa usput i učim ponešto slovenskog – barem boje. I isto treba reći da i među državama postoje velike razlike u pravilima UNO-a, tako da izgleda da je to jedna velika stvar jer tu igru svatko igra po nekim svojim pravilima.
Dolaskom u Austriju presjedamo na moderniji vlak koji je još brži, a osoblje je još ljubaznije. Kada treba presjesti na drugi vlak kondukter dolazi do svake osobe i ako treba presjesti do svoje destinacije, govori da idemo u drugi vlak. Time je opasnost od propuštanja nekog vlaka svedena na minimum. U njemačkom Stuttgartu presjedam u vlak za Pariz. Ujedno je to brzi vlak koji ide i preko 300 km/h. 600 kilometara prijeđe za 300 sata. Za usporedbu, vlak Zagreb-Split i 400 kilometara u idealnim uvjetima prijeđe za 6 i pol sati.
Francuski vlak koji juri brzinom od 300 km/h | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
– Vi ste sjeli na moje rezervirano mjesto. Pogledajte, imam kartu, govori mi neki Francuz i odmah znam da je u krivu jer sam pazio da ne sjednem na neko pogrešno mjesto i da ne nastane bespotrebna drama.
Taj Francuz i dalje je vrlo uporan i čak uzima moj mobitel i kartu da provjeri je li to zbilja moje mjesto. Pokazuje mi svoju kartu i zaista, tako se bar činilo, i on bi trebao sjediti na mom mjestu. Pomišljam da je možda željeznička agencija isto mjesto prodala dvaput. No, Francuz zove konduktera i nakon kratke rasprave na francuskom, samo čujem dubok uzdah putnika. Nešto je zeznuo, ali ja sam bio u pravu i to je bitno. Nakon sveukupno 15-ak sati od Zagreba stižem u Pariz.
‘Vlakovi u SAD-u su preskupi i loše se održavaju’
Cijelo svoje putovanje proveo sam u hostelima čija je cijena, u prosjeku, bila 30 eura po noćenju. U sobi sam obično bio s još troje ili petero ljudi, imao sam uključene doručke, a uvijek sam bio u samom centru ili barem u blizini metro stanice. U Parizu sam proveo samo dvije noći, no moram reći da me grad oduševio. Eiffelov toranj zaista je građevina o kojoj sam uvijek sanjao da ju vidim uživo, a nimalo me nije razočarala, kao ni cijeli Pariz.
– Mi smo iz Pennsylvanije u Americi, moj djed je imao brata pokraj Karlovca. Vlakovi u SAD-u su preskupi, loše se održavaju i jednostavno relacije su kod nas prevelike i lakše je uzeti avion ili otići autom, govori mi jedan stariji američki par pred Eiffelovim tornjem.
Pariz se već priprema za domaćinstvo Olimpijskih igara u ljeto 2024. | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Oni su sada tri tjedna na putovanju Europom, baš poput mene. U Parizu sam se družio s dvije prijateljice koje sam upoznao na predeparture DiscoverEU sastanku u Splitu i koje su baš tada bile u Parizu. Naime, Agencija za mobilnost i programe EU organizira takva druženja za sve koji osvoje karte iz Hrvatske i svima ih preporučujem jer su meni donijela vrijedna prijateljstva i poznanstva. A put i smještaj na takva druženja u potpunosti je besplatan. U Parizu, što će se kasnije pokazati istinitim i u Španjolskoj, nitko od pješaka ne mari za crvenim svjetlom. Tako da sam se ubrzo prilagodio tom sklopu i preskakao čekanje zelenog na semaforu.
Pariz će mi ostati u posebnom pamćenju i zbog uživanja pokraj rijeke Seine. No, vjerojatno najsmješnija situacija s cijelog putovanja je baš u Parizu, u parku ispred Eiffelova tornja. U njemu postoji velik broj klupica, pa i ja odlučim sjesti na jednu od njih. Ali baš ta se morala raspasti pa sam pao. To je bilo vrlo glasno pa se pola parka okrenulo, a cure koje su sjedile na klupi pokraj moje nisu znale bi li se glasno smijale ili pitale treba li mi pomoć za ustajanje. Svoje putovanje nastavio sam prema Barceloni koja će mi u posebnom sjećanju ostati zbog – srednjoškolaca iz Hrvatske. Više o tome u sljedećem tekstu.
*Osvrt je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
