‘Jako sam ponosan na osvojeno drugo mjesto, pogotovo
na ovako velikom natjecanju, jednom od najvećih
sportskih manifestacija ove vrste u Europi’ – izjavio
mi je beskrajno ponosni, i otprilike jednako pokisli,
član drugoplasirane novosadske sveučilišne ekipe. No
ono o čemu vam želim pričati i što sam pomalo čarobnim
nizom slučajnosti doznao jest da je regata Sv. Duje,
koja se održava u Splitu već trinaestu godinu za redom
i koja je ove godine još i veća jer se ujedno
obilježava i 100 godina veslačkog kluba Galeb, puno
više od prvoklasne sportske manifestacije.
Galerija 9 Fotografija
Otvori
Dopustite mi da se stoga vratim do prve noći velike
regate i svečanog domjenka u zaista bajkovitom ugođaju
Meštrovićeve galerije. Došavši na prijem prvo sam
primijetio zabrinute poglede organizacijskog tima
uperene ka nebu i kišici koja je rominjanjem
najavljivala što nas sutra, na dan regate, očekuje. U
oko su mi odmah upali studenti prestižnog Cambridgea u
svojim neobičnim odijelima na roze i zelene crte. Kiša
se smilovala organizatorima a ja sam čvrsto odlučio
započeti razgovor sa studentima i doznati što više o
slavnom rivalstvu Oxforda i Cambridgea! No, kako je vaš
reporter osoba isuviše sklona poprilično neumjesnim
primjedbama jedino što mi je padalo na pamet bilo je da
priđem nekom Cambridgeovcu, u prije spomenutom zeleno-rozom odijelu, i upitam ga nešto tipa sa koliko se
godina pridružio cirkusu? Da sam nešto tako izveo
vjerojatno bi još bilo i dobro primljeno jer ti momci
imaju britak, baš britanski smisao za humor.
Oxford – Cambridgeizacija
I dok sam pomalo neodlučno tumarao među visokim
veslačima, ne samo iz Engleske jer tu su timovi iz
čitava svijeta, prišao mi je mladi američki student ( u
onom zeleno-rozom odijelu ) i preduhitrio me u mojoj
namjeri. On je pak skužio da sam ja domaći čovjek i
započeo razgovor sa mnom na način za koji vjerujem da
ga započinju svi domaći i strani studenti svijeta. ‘Hej
čovječe, što domaće cure vole?’, upitao me. Očito su i
strani studenti na prvi pogled primijetili da sam ja
frajer koji olako nalazi svoj put sa ljepšim spolom, na
kraju to su većinom studenti prestižnih fakulteta –
pametni momci svakako. No dobro, započeo sam mu
naširoko pojašnjavati sve svoje obljubljivačke baze,
koje sam pretežno izmišljao u hodu, i ubrzo se oko mene
sakupila oveća grupa čilih veslača iz čitava svijeta.
Upoznao sam gotovo svakog natjecatelja osobno dok je
dolazio po koji moj mudri savjet o domaćim djevojkama
pošto se večer ubrzo trebala nastaviti izlaskom u
Hemingway bar.
Intervjuirao sam tom prilikom veoma simpatičnog
Cambridgeovca Arija iz Indije po svom starom receptu –
on meni malo priča o veslanju i Cambridgeu ili Oxfordu,
a ja njemu o domaćim curama. Baš mi je Ari ispričao
kako su, unatoč tome što ovo veslačko rivalstvo seže u
davnu 1829. godinu, svi studenti ovdje zapravo veliki
prijatelji. Ističem razgovor s njim jer je ono što mi
je otkrio temeljna baza svega. Vidite baš je
prijateljstvo, kako ću kasnije u razgovoru sa
direktorom i idejnim začetnikom Oxford – Cambridge trke
u Splitu, Lukom Gruborom doznati, pokretačka sila ove
velike regate i ono što je čini još većom bez obzira na
sve rekorde i medalje.
Drugi dan – regata
Na kraju moje poduke mladih veslača kako bi se trebali
obnašati sa domaćim ljepoticama došli smo do
zajedničkog zaključka kako bi bilo najbolje da se svi
predstavljaju kao britanski lordovi. Kako sam se ja
ranije vratio do naše regatne baze van grada jasno sam
čuo lordove dok su se pred zoru vraćali, a prva utrka
bila je zakazana već za osam sati ujutro, upsić. Ipak
moj redoslijed ispao je ponešto drugačiji, pukom
slučajnošću za mene nije bilo mjesta na busu pa se
ljubazna organizatorica dosjetila kako bi bilo super da
ja u Split pođem brodom zajedno sa ‘legendama’ Oxforda
i Cambridgea…
Polazak je bio zakazan za deset sati, a ja sam oko
deset i petnaest nervozno pred brodom čekao prvu
legendu da se pojavi prije no mi svaka utrka završi.
Ubrzo sam ugledao grupu od petnaestak tipova koja mi
se, usprkos kiši koja je danas padala znatno snažnije
no jučer, približavala sa veselom pjesmom koju za
života neću zaboraviti: ‘Heeeey Heey Luka, I wanna
knooow, would you be my girl, pam, pam’ – i tako u
beskonačnost. Jedini razlog zašto je ova grupa zrelih
muškaraca uporno ponavljala isti stih, kako sam kasnije
saznao, bio je da njime iziritiraju domaćeg člana
legendi Oxforda i Cambridgea Luku Grubora.
Očekivao sam iskreno grupu elegantne Cambridge-Oxfordovske elite koja u utegnutim odijelima uspravno
stupa prema brodu razmjenjujuć međusobno rečenice poput
‘Would you like to have a cup of tea?’, a naletio
sam na ljude koji sa punim pravom nose epitet legendi!
Luka mi je tada, veoma ljubazno, pojasnio kako je sve
ovo započelo i usput natuknuo da očekuje pobjedu
Oxforda ove godine. Naime i on je nekada bio oxfordski
student i bavio se veslanjem, od tada je prošlo
ponešto godina a život je njegove studentske kolege i
prijatelje odveo na različite strane svijeta i trebalo
se nešto veliko dogoditi da se oni svi ponovo susretnu.
I tako su se Luka Grubor i Toni Gamulin dosjetili da je
veslače ipak najlakše okupiti u veslačkom čamcu i pred
deset godina organizirali prvi okršaj Oxforda i
Cambridgea na regati Sv. Duje koja uživa kultni status.
Studenti iz čitava svijeta spremni su pokazati svoje
veslačko umijeće a drugog dana regate održava se velika
utrka legendi, ekipe u čijem sam društvu plovio prema
Splitu, tj. trebala bi se održati.
S legendama na brodu
Kad kažem trebala bi se održati referiram prije svega
na činjenicu da godišnje okupljanje ekipe legendi
uvelike podsjeća na nastavak filma ‘Mamurluk’.
Odvjetnici iz Londona, liječnici iz Berlina,
proslavljeni olimpijci i višestruki svjetski prvaci,
inženjeri iz Južne Afrike, frajer koji je doletio iz
Australije na tri dana te brojni drugi uspješni i 363.
dana u godini ozbiljni poslovni ljudi dolaze na ovu
regatu uglavnom kako bi se na dva dana vratili u svoje
studentske dane, susreli se s prijateljima koje dugo
nisu vidjeli i to je ono što čini srce ove regate – a
takve dane je potrebno propisno proslaviti. I vjerujete
mi, nakon što čujete i nazočite nekim od njihovih
pustolovina shvatite da malo tko to čini bolje od ove
ekipe ozbiljnih poslovnih ljudi. Dok plovimo brodom
prema Splitu a kiša uporno pada i prijeti nam totalnom
katastrofom na večerašnjoj velikoj zabavi legendi dečki
mi prepričavaju sočne detalje svog desetogodišnjeg
legendarnog staža. Tako je primjerice prošle godine
nakon izlaska jedan od legendi pao i, kako on kaže,
slomio kralježnicu. A kad sam ga pitao sa koje visine
je pao kazao mi je da je pao sa svoje visine, tj. pao
je iz čista mira dok je hodao i slomio kralježnicu – no
to ga nije spriječilo da se i ove godine vrati na
susret s ekipom. Drugi se pak pred par godina ovdje i
oženio na jednom od susreta legendi i to sa ljupkom
vodičkom iz Kaštela.
Treći pak, onaj koji je doletio iz
Australije na dva dana, jedva je ishodovao dopust od
svoje supruge za ovo važno sportsko i zdravo natjecanje
samo da bi na aerodromu zaprimio njen poziv da je
zaboravio svoju opremu za veslanje – u ormaru. Dakle
nije mu niti palo na pamet da će mu možda biti
potrebna. A da i ne spominjem staru Oxfordsku tradiciju
ispijanja piva iz cipele za kaznu kojoj sam, sa dužnim
pijetetom dakako, nazočio. I dok se uživam u anegdotama
legendi, Luka, biva sve više zabrinut zbog kiše koja
sve jače pada.
Na regati
Pristajemo na poprište regate, kiša i dalje ubija a
jedan od dečkiju na brodu zbunjeno gleda oko sebe i
pita se, ‘Hej što ovoliki veslači rade ovdje? K’o da
je nekakva regata.’ Stižemo taman pred veliko finale
ovogodišnje regate u kojem pobjedu, kako je Luka i
predvidio, odnosi Oxford. Drugo je pak mjesto pripalo
ekipi Novog Sada a posljednje, na iznenađenje
okupljenih, je zauzela ekipa Cambridgea – mahom moji
Lordovi. Pretpostaviti ću da su se na krilima mojih
savjeta sinoć toliko zabavili da za samu trku i nisu
imali snage.
Split je ponosan što je ove jubilarne godine na stotu
godišnjicu Gusara ugostio čak osam djevojačkih timova.
U razgovoru su mi rekle kako su, unatoč dosadnoj kiši,
oduševljene Hrvatskom i organizacijom regate. A ponosni
svakako možemo biti na naše mlade veslače iz Zagreba,
Splita i Rijeke koji su se preplatili na prva tri
mjesta u svojim utrkama. Nakon finalne utrke timovi su
se junački bacali u more a ja sam se zadivljen njihovom
hrabrošću odmaknuo kojih pedeset metara da me ne
pošpricaju il’ da me pak ne dohvati koji od razočaranih
Cambridgih Lordova i nimalo lordovski baci u more kao
kaznu za neslavni rezultat… Iz atmosfere koja je
vladala među studentima iz Italije, Poljske, Njemačke,
Srbije, Hrvatske, Engleske i brojnih drugih zaključujem
kako regata Svetog Duje ima još mnogo jubileja pred
sobom, mnogo velikih rezultata, a po prijateljstvu među
studentima vjerujem i još mnogo legendi i legendarnih
priča i anegdota.
P.S.
Sada se idem pridružiti dečkima u slavlju i zamoliti
ipak glavnog i odgovornog na današnjoj regati – Sv.
Duju da popriča dvije riječi sa Velikim šefom u vezi
ove dosadne kiše – čovjek je na dva dana iz Australije
doš’o! Nadam se da će prestati i omogućiti mi da
večeras na zabavi i sutra na utrci legendi svjedočim
pokretačkoj sili ove izvrsne regate – iskrenom
prijateljstvu.
