Letio je na metli umjesto u saonicama i nosio ‘strašna’ krznena odijela! Ovo je priča o Djedu Božićnjaku
Djed Božićnjak ulazi u naše domove i donosi nam darove već preko sto godina. No, njegov je predak, vjerovali ili ne, donosio darove još u 13. stoljeću te je kroz povijest poprimio različita imena i ‘oblike’ prije nego što se odjenuo u crveno-bijelo odijelo i sjeo u saonice koje vuku sobovi.
Foto: Unsplash
Odrasli će reći da je Sjeverni pol hladno, mračno i osamljeno mjesto, no djeca znaju da se tamo skriva debeljuškasti djed, odjeven u prepoznatljivu crveno-bijelu kombinaciju. Riječ je, naravno, o Djedu Božićnjaku, bradatom djedici koji se svake noći uoči Božića spušta niz dimnjak da bi djeci ostavio darove pod bor, uz zamjenu za eventualno pokoji keks i šalicu mlijeka.
No, prema legendi, ‘originalni’ Djed Božićnjak koji obilježava svaku zimu i budi veselje u mnogim srcima zapravo nije sa Sjevernog pola, već je svoje prve korake napravio na Mediteranu i to za vrijeme Rimskog Carstva. Djedica tako vuče korijene od poznatog kršćanskog sveca Svetog Nikole, koji i danas usrećuje djecu 6. prosinca donoseći im darove, piše National Geographic.
Zaštitnik mnogih
Naime, Sveti Nikola bio je Grk, rođen krajem trećeg stoljeća. Za svog je života bio biskup malog rimskog grada Mire u sadašnjoj Turskoj te valja napomenuti da nije bio debeljuškast ni veseo kao današnji Djed Božićnjak, no stekao je reputaciju vatrenog, žilavog i prkosnog branitelja kršćanske crkve tijekom Dioklecijanovog progona 303. godine, zbog čega je nekoliko godina proveo u zatvoru.
Umro je 6. prosinca 343. godine, nakon čega je zapravo i stekao velik dio svoje slave, jer su ga povezivali s brojnim čudima. Budući da se istaknuo kao zaštitnik brojnih skupina ljudi, od djece, siromaha, pa do pomoraca i pekara, u 13. stoljeću postao je poznat i kao donositelj čarobnih darova. Jedna od najpoznatijih priča za vrijeme Nikolinog života, bila je ona kada je trima siromašnim djevojkama tijekom noći ubacio kroz prozor po vrećicu zlata kako bi imale novca za miraz.
Sveti Nikola ostavlja vrećice zlatnika, Gentile da Fabriano. Foto: Wikimedia Commons
Ljudi su tako tristotinjak godina slavili 6. prosinca kao blagdan Svetog Nikole, koji je usput preuzeo i neke aspekte prijašnjih europskih božanstava, pa od tud zapravo dolazi bijela brada, jer su se, primjerice, rimski Saturn i nordijski Odin prikazivali kao bjelobradi muškarci. Da bi dobili darove, djeca su također trebala izgovarati pojedine molitve i paziti na svoje ponašanje tijekom cijele godine.
Utjecaj pjesnika i književnika
Zbog protestantske reformacije u 16. stoljeću, sveci poput Nikole pali su u zaborav te je darove donosio mali Isus i to ne na 6. prosinca, već na Božić. To je, tvrde kritičari, bila loša ideja, jer je uz malog Isusa uvijek dolazio i neki strašni pomoćnik koji je pomagao u nošenju darova te je prijetio djeci da budu dobra, što se činilo pomalo neprikladnim. Tako su nastali brojni ‘opasni’ likovi koji su se temeljili na Nikoli – Ruklaus, Asdchenklas i Pelznickel.
Međutim, Nizozemci su se odbili odreći Svetog Nikole kao donositelja darova, pa su Sinterklaasa, kako ga nazivaju, ‘poveli’ sa sobom u Ameriku. No, tamošnji Božić nije ni blizu izgledao kao onaj današnji te se u jednim regijama izbjegavao, dok je u drugim ličio na poganske Saturnalije najčešće bez ikakvih darova. To se promijenilo početkom 19. stoljeća, zahvaljujući brojnim pjesnicima i književnicima koji su nastojali da Božić postane obiteljsko slavlje.
Knjiga Washingtona Irvinga iz 1809. ‘Knickerbockerova povijest New Yorka’, prva prikazuje Nikolu kako leti iznad krovova u saonicama donoseći dobroj djeci darove, a lošoj šibe. No, pjesma anonimnog autora iz 1821. godine, otišla je korak dalje i oduzela je vjerske karakteristike Svetog Nikole te ga je obukla u krzno čupavih, germanskih i strašnih donositelja darova, što je zapravo bio prvi korak u oblikovanju modernog Djeda Božićnjaka.
Prepoznatljivo crveno-bijelo odijelo
Tada se prvi put spomenuo i sob koji je vukao saonice, no bradati je djedica dobio ‘ekipu’ od osam sobova nešto kasnije zahvaljujući pjesmi Clementa Clarkea Moorea ‘Noć prije Božića’, u kojoj se također spominje i njegov veliki trbuh te vesela narav. No, njegov je izgled varirao, pa se tako znao prezentirati i s letećom metlom umjesto saonica, sve do kraja 19. stoljeća kada poprima moderni izgled – crveno odijelo s bijelim krznenim obrubima.
Za standardizirani izgled poznatog djedice i na kraju krajeva naziv ‘Santa Claus’, zaslužan je karikaturist Thomas Nast, koji je ubrzo postao toliko popularan da se proširio i ‘preko bare’ gdje su zastrašujući donositelji darova zamijenjeni debeljuškastim likom odjevenim u crveno-bijelo odijelo. U Francuskoj su ga nazvali ‘Père Noël’, u Velikoj Britaniji ‘Father Christmas’, a u Rusiji ‘Ded Moroz’.
Santa Claus kojeg je nacrtao Thomas Nast. Foto: Wikimedia Commons
Danas je Djed Božićnjak gotovo svugdje prepoznatljivi simbol Božića, no u nekim se mjestima poput Češke, Nizozemske, Austrije ili Latinske Amerike, odbacuje, jer tamošnji stanovnici žele zadržati svoje tradicionalne donositelje darove te ih zaštiti od amerikanizacije. U svakom slučaju, bez obzira u kojeg donositelja darova vjerujete, božićno je razdoblje bez sumnje najljepše u godini.
