‘Ma, ni Sizif se nije ovako osjećao kad je gurao kamen’: Moje iskustvo polaganja tjelesnog na faksu
Tjelesni na faksu je mačji kašalj u usporedbi s onim u osnovnoj i srednjoj. Osobito ako niste sportski tip ili jednostavno ne volite ekipne sportove. Unatoč tome, i ovaj na faksu može biti traumatičan. Može vas, u najmanju ruku, navesti da zazivate određene tragične likove iz grčke mitologije.
U osnovnoj i srednjoj školi tjelesni mi je bio najgora noćna mora. Većinom zato jer se u nižim razredima osnovne svodio na igranje graničara kojeg sam mrzila, a u višim na dokazivanje atletskih sposobnosti koje mi također nisu išle od ruke. Izbjegavala sam ga kad god sam mogla, čak i pod cijenu minusa iz zalaganja, jedinica i nižeg prosjeka ocjena. Gadilo mi se sve od nošenja opreme, presvlačenja u prehladnim svlačionicama, vaganja do bilo čega što je uključivalo loptu.
Koliko teško može biti?
Uz sve to, nije čudno što mi je pao mrak na oči kad sam u indeksu ugledala riječi ‘Tjelesna i zdravstvena kultura 1’. Je li moguće da će se moja poniženja iz osnovne i srednje nastaviti? Hoću li opet biti ona na koju se cijeli razred ljuti jer je promašila odlučujući koš ili ona koja mora ‘žicati’ četvorku kako mi tjelesni ne bi kvario prosjek? Srećom, oni iskusniji su mi objasnili da nije riječ o ‘pravom’ tjelesnom, nego je važno samo odraditi određenu fizičku aktivnost. Moglo se jednostavno zaraditi potpis odlascima u teretanu, na pilates, na organizirani rukomet ili na šetačke ture Sljemenom ili na Jarunu.
Od svega navedenog jedino mi je šetnja zvučala privlačno. Nisam za ekipne sportove, a teretana je za moj plitki studentski džep bila malo prevelik zalogaj. Možda nisam sportski tip, ali oduvijek sam voljela hodati, šetati pa čak i trčati. Ture oko Jarunskog jezera zvučale su najprivlačnije, ali su se nažalost odvijale srijedom ujutro kada sam imala predavanje koje nisam smjela propuštati. I tako je izbor pao na sljemensku turu subotom.
Treba nekako zaraditi taj potpis
Kad mi je prvi put zazvonila budilica u 7:00 ujutro u subotu, palo mi je na pamet da sam možda pogriješila s odabirom tjelesne aktivnosti. Dva sata kasnije namrgođeno sam stajala pored sljemenskog tunela i sa šačicom drugih nesretnika čekala početak naše aktivnosti. Jedini dobro raspoložen bio je profesor koji je nas je veselo pozdravio i bodrio pri dolasku. Kad je rekao da ćemo se penjati oko dva sata poželjela sam se iste sekunde vratiti u svoj topli krevet. No, trebalo je nekako zaraditi taj potpis, a bilo je prekasno za promjenu aktivnosti.
Na početku je zapravo bilo zabavno. Čist, svjež zrak, prekrasna priroda, šetnja je zaista bila ugodna. Otprilike do većih uspona. Bio je to prilično hladan listopadski dan, ali ja sam se toliko oznojila za već 20 minuta da sam izgledala kao da sam se ‘bućnula’ u obližnjem potoku. Profesor se odmaknuo daleko ispred nas i dozivao nas da ne posustanemo. U jednom trenutku je viknuo: ‘Možete vi to, nije tako teško, nismo još ni došli do pravog uspona!’ Skoro mi je izletjela psovka kad sam to čula, ali srećom, toliko sam bila bez daha da sam ispustila samo zvuk grgljanja.
Ni Sizif se nije ovoliko naradio
Nakon sat vremena penjanja čovjek postane filozofski raspoložen i počne razmišljati o smislu života i odabirima koji su ga doveli do toga da subotnje jutro provodi na planini kako bi zaradio jedan potpis na komadiću papira. Tjelesni na faksu se čak i ne ocjenjuje, što je cijelu situaciju činilo još besmislenijom. Osjećala sam se kao jedan od osuđenika iz grčke mitologije, dosuđena na besmislenu, uzaludnu kaznu. Ma, ni Sizif se nije ovako osjećao kad je gurao kamen na vrh brda. Kladim se da je njegovo brdo bilo manje strmo od mog i da nije morao preskakati isprepleteno korijenje koje se proširilo po stazi.
Nakon ne dva, nego tri sata stigli smo do cilja – jednog od planinarskih domova. Svi su polijegali u travu jer nitko od nas nije bio u stanju normalno sjediti na drvenim klupama. Sa sobom sam ponijela sendvič, ali bila sam toliko umorna da se nisam mogla natjerati da ga pojedem. Profesor je veselo pojeo svoju porciju graha, podijelio nam potpise i poručio da se možemo vratiti sami, ako smo zapamtili put.
Nadam se da je sretno stigla kući
Koliko god je uspon bio naporan, vraćanje dolje mi je bilo još napornije. Bila sam umorna, mokra od znoja i činilo mi se da će mi koljena svaki tren popustiti na nizbrdici. Na povratak sam krenula s još tri cure koje nisam poznavala, ali smo sve izgledale jednako izmučeno pa nas je to zbližilo. Odjednom smo shvatile da jedna od njih, ona koja je malo više zaostajala, više nije s nama. Cura koja je bila najbrža nije htjela pričekati i dalje se uputila sama, a ja i još jedna cura smo shvatile da ne znamo kako se ona izgubljena zove. Na kraju smo se derale: ‘Heeeeeej, curo u ljubičastoj Nike trenirci, jesi li blizuuuuu?’
Nije se odazivala, pored nas su prolazili izletnici koji su nam se smijali (ne krivim ih), a mi smo odustale i dolje nastavile same. Saznala sam da se cura s kojom se spuštam zove Monika, ali curu u ljubičastoj trenirci više nikad nisam vidjela. Nadam se da njezin kostur nije negdje na Sljemenu, nego da je sretno stigla kući i zatim se ispisala s faksa. To bih ja napravila. Znam da bi mene gubljenje u šumi traumatiziralo dovoljno da poželim više nikad ne izaći iz kuće.
Ne znam ni sama kako smo se uspjele spustiti do dna, ali kad jesmo, osjećala sam se kao da sam provela godinu dana u prašumi bez ikakvog tračka civilizacije. Skoro sam se rasplakala od sreće kad sam ugledala prastari, prljavi tramvaj koji mi se u tom trenutku učinio kao najudobnije i najljepše mjesto na svijetu. Bilo je već dva popodne i ja sam izgubila većinu subote na stjecanje jednog potpisa za tjelesni. Muskulfiber koji je uslijedio sutradan ne moram ni spominjati. NE znam ni sama kako sam izdržala taj semestar, ali barem sam došla u top formu i naudisala se svježeg zraka. Koliko god čudno zvučalo, mislim da me taj tjelesni ipak natjerao da zavolim fizičku aktivnost. Danas na Sljeme idem čak i dobrovoljno.