Majka odgovorila knjižničarki koja dijeli lekcije o štrajku: ‘Ti si tu zbog učenika, bez njih si ništa. Oni su vječni, a ti prolazna’
Prošlo je već više od godinu dana otkada smo pokrenuli rubriku ‘Glas čitatelja’, a među pismima koje je izazvalo najviše reakcija ono je učenika koji je prozvao dio nastavnika koji ne održava online nastavu na adekvatan način. Prozvao je svoje nastavnike koji iz zahtjevnijih predmeta učenicima nisu poslali video lekcije s objašnjenjem gradiva. Osvrnuo se u njemu i na štrajk iz prvog polugodišta za kojeg smatra da je značajno naštetio učenicima. Odgovor na to pismo stigao je od strane jedne knjižničarke (ime i prezime te škola poznati su redakciji, op.a.). Učeniku je odlučila dati lekciju o važnosti štrajka jer ‘što on zna o štrajku’, istaknuvši kako je plakala dok je čitala njegovo pismo te mu istovremeno i poručuje da ‘ne poteže teme o kojima malo zna’. Sada je, pak, na njeno pismo odgovorila jedna majka, koja za razliku od učenika i knjižničarke nije željela biti anonimna. Po struci diplomirana anglistica, Jasna Juričić, poručila je knjižničarki da je način kojim se obratila učeniku ponižavajuć i uvredljiv, a pritom se nije niti dotaknula glavnog problema – neadekvatne nastave. Smatra i da bi knjižničarka trebala uvidjeti kako njeno radno mjesto postoji bez učenika te da su ‘oni vječni, a ona prolazna’. Pismo Jasne Juričić u nastavku prenosimo u cijelosti.
Screenshot: YouTube
Osvrt na pismo knjižničarke koja plače dok čita.
Poštovani,
Pročitala sam oba pisma koja kao da dolaze iz dvije različite vremenske dimenzije te ponukana činjenicom da i sama imam troje djece koja pohađaju školovanje na daljinu odlučila sam poslati vam reakciju na pismo knjižničarke koja plače dok čita sa posebnim osvrtom na stil toga neuobičajenog pisma.
Osnovno pitanje koje je i tema cijele rasprave je pravo učenika na školovanje. To je temeljno ljudsko pravo koje je na neko vrijeme bilo suspendirano dotičnim štrajkom. Učenici su, suprotno svojem interesu, podržali štrajk. Sada im neki od onih koji su ostvarili svoj interes vraćaju na način daljnjeg uskraćivanja ili umanjivanja temeljnog prava na školovanje. Pitanje koje je učenik postavio je legitimno, dobro argumentirano i predstavlja uvid u situaciju iz kuta učenika. To pitanje je i pitanje o pravu na kvalitetno školovanje, ali mislim da je to trenutno prekomplicirano s obzirom na razinu rasprave koje je nametnula rasplakana knjižničarka.
Ovo je pitanje o budućnosti koja se stvara u ovome trenutku za sve učenike koji sudjeluju u ovakvom tipu nastave. Ovo je pitanje i o budućnosti svih nas koji ćemo jednog dana ovisiti o sposobnostima tih, današnjih učenika. I svih nas koji financiramo njihovo školovanje. Dakle, i mi smo zainteresirana strana iz više razloga. O tom pitanju su svi pozvani raspravljati, ono je važno. Svatko može iznijeti svoje argumente. Ne znam zašto je uvijek potrebno prethodnu rečenicu završiti sa nastavkom „i nikoga pri tome ne vrijeđati“, ali, na žalost, potrebno je.
Dakle, da reagiramo na knjižničarku koja plače dok čita i to na način kojim se ona obratila piscu prvog pisma u kojemu je formulirana tema za raspravu. Način koji omalovažava, vrijeđa, patronizira… Način koji je sam sebi svrha jer mu nije svrha tema o kojoj se raspravlja, pošto je nije niti spomenula. Način koji ne raspravlja nego napada sa pozicije lažne i umišljene intelektualne nadmoći, za koju nismo našli dokaza, čak suprotno. Način koji nameće lažni zaključak o „emocionalnoj traumi“ koju je doživjela knjižničarka koja plače dok čita. Način koji nije način. Način koji nam ponovo nameće pitanje, pa tko to radi s našom djecom?
Suzo moja neisplakana, štrajkom si suspendirala temeljno pravo učenika na školovanje, a oni su te podržali. Sada kada si ostvarila svoje pravo, ti plačeš ako oni traže svoje. A ostvarenje njihovog prava je u tvojim rukama. Dok ti brišeš suze, njihovo vrijeme prolazi. Dok ti ridaš u svojoj neizrecivoj boli, njihovi vršnjaci u nekim drugim sistemima se spremaju zauzeti njihove poslove na otvorenom tržištu gdje prosperiraju bolji, oni koje su spremali učitelji koji znaju što, zašto i za koga rade, uglavnom bez rijeke suza. Dok očajavaš okružena knjigama, uzmi neki od udžbenika iz povijesti ili, još bolje, iz geografije za osnovnu školu. Kada pročitaš što sve tamo piše i na koji način, vidjet ćeš da postoje i veći i dublji razlozi za plač od tvoje povrijeđenosti. Uzmi torbu osmoškolca pa je digni svaki put kada osjetiš da te svladava plač. Kad je digneš, neko vrijeme nećeš imati snage ni disati a kamoli plakati.
Ima još jedna metoda svladavanja očaja, vrlo učinkovita – prije nego krene suza iz povrijeđene duše, riješi sve zadatke koje su učenici dobili nakon štrajka, a pogotovo nakon početka „škole na daljinu“, pa onda, ako ti ostane vremena, plači. Kaže se da je daleko od očiju, daleko i od duše ali ne kaže se da je daleko i od mozga. Jasno, učenici imaju svojih mana, kao i svi mladi ljudi. Kažu da je mudrost zbroj gluposti iz mladosti. Zadatak učitelja je da se s tom činjenicom nose, jer su za to i školovani. Pravi učitelji to vole jer je to izazov. Aristotel je lijepo i satirično primijetio da je svaka nova generacija učenika sve gora ( mislio je reći da je on sve stariji; objašnjavam da nam se opet ne rasplačeš ) a poziv učitelja je zahtjevan ali i častan. Rezultat su ljudi koje smo odgojili i obrazovali da budu bolji od nas i da svijet učine boljim. Uspjeh mladih generacija nas čini zadovoljnima i ponosnima.
Ne vrijedi plakati zbog toga što su mladi takvi kakvi smo i mi nekada bili. Vratit će se to njima s njihovom djecom ( nasmijte se svi pomalo zlurado ). Jeste li vidjeli vatrogasca gdje cmizdri jer ga je opekla vatra? Ili odvjetnika koji plače nad glupošću svog branjenika? Ili doktora koji odrađuje smjenu za smjenom i ne zna više točno opisati krevet? Ili bilo koga od tih nepoznatih i divnih ljudi koji rade svoj posao prihvaćajući ga takvim kakav jest? Oni ne plaču, njihov rad daje rezultate.
„Milo moje“, koji su tvoji rezultati? Odakle ti ideja da si baš ti pozvana da nam prikažeš kako stvari stoje, uz minornu sitnicu, da si potpuno izostavila središnju temu. Vjerojatno tvoji učenici posuđuju knjiga više od prosjeka jer si ih ti nekako naučila da je čitati dobro? Zašto nisi podijelila formulu tog uspjeha sa ostalim knjižničarima kojima je to sve teže? Ili si ih naučila da knjige bolje razumiju od drugih pa postižu bolje rezultate u zahtjevnim disciplinama kao npr. pisanja eseja ili debate?
Ili ti, „plačljivo moje“, nisi postigla ništa. Možda baš zato osjećaš strašnu uvredu suočena sa jednostavnim i legitimnim pitanjem, koje u stvari nije niti pitanje već molba: „pomognite nam da budemo bolji!“
Kada obrišeš suze i disanje ti se smiri, a moždane vijuge poprime normalan napon, razmisli o tome kako pomoći. Ne troši mozak na pitanje gdje si ostavila maramice, koncentriraj se. Ti si tu zbog učenika, kakvi god da su (a uvijek su isti, već vijekovima), jer bez njih ti si ništa, da ne kažem dolina suza. Tu si zbog njih. Oni su vječni, a ti si prolazna.
Ne pišem ovo samo zbog sve djece koja prolaze trenutne probleme sa školovanjem. Ovo pišem i zbog
učenika u sebi.
Čuvajte ih!
Imenom i prezimenom Jasna Juričić, diplomirana anglistica
Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka, Instagrama ili možete direktno na mail [email protected] poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s našim čitateljima!
