Na današnji dan rođena je naša velika književnica, koju su cijenili u svijetu, a prezirali u Hrvatskoj
Prva žena u novinarskoj profesiji na ovim prostorima, ustrajna borkinja za ravnopravnost žena i književnica koju hrvatski književni kanon ostavlja po strani, Marija Jurić Zagorka, prema većini izvora rođena je 2. ožujka 1873. Iako predugo nedovoljno cijenjena, svojim je djelovanjem snažno utjecala na mnogobrojnu čitateljsku publiku, novinarstvo 20. stoljeća, kao i žensku emancipaciju.
foto: Facebook Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke
– Najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica, pisao je književnik Pavao Pavličić 1983. u svom Pismu Mariji Jurić Zagorki. Tih je godina i povjesničar književnosti Stanko Lasić objavio prvu monografiju o Zagorki, prvoj hrvatskoj profesionalnoj novinarki i najčitanijoj spisateljici.
Unatoč širokoj čitateljskoj publici i velikim nakladama romana poput Gordane ili Gričke vještice, njeno sveobuhvatno djelovanje za života, ali i nakon smrti nije bilo dovoljno priznato i cijenjeno od domaće kritike.
Kao jednoj od prvih žena koja zauzima poslove dotad namijenjene isključivo muškarcima, kolege joj uzvraćaju podsmjesima i prijezirom, nazivaju ju muškaračom i luđakinjom, a njenu literaturu šundom.
Iako se čini da se krajem prošlog stoljeća počeo prepoznavati Zagorkin značaj, njenih djela, popularnih i među mladima, nema na popisu lektire. Uz to, rijetko koji će srednjoškolac na satu književnosti slušati o Mariji Jurić Zagorki, ženi koja je bitno utjecala na hrvatsko čitateljstvo 20. stoljeća.
Bježi iz nesretnog braka pa počinje pisati kao Jurica Zagorski
Kako navodi mrežna stranica Ureda za ravnopravnost spolova, točni su podatci rođenja Marije Jurić Zagorke bili nerazriješeni i nepoznati javnosti sve do 2006. godine. Tad se na temelju ovjerenih prijepisa ustanovilo da je rođena u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, 2. ožujka 1873.
Djetinjstvo provedeno u imućnoj obitelji na imanju Golubovec u Zagorju, nije joj bilo sretno. Zbog nesređenih obiteljskih odnosa, iako odmalena darovita, nikad nije dobila adekvatno obrazovanje. Umjesto školovanja u Švicarskoj, roditelji ju šalju u Mađarsku gdje ju kao maloljetnu udaju. Nakon tri godine nesretnog braka, Zagorka doživljava slom, raskida ga i bježi u Zagreb.
U želji za neovisnim životom, ondje se počinje baviti novinarstvom. Kao prvu ženu u novinarskoj profesiji u Hrvatskoj, dotad rezerviranu muškarcima, prati ju trnovit put.
Od 1896. do 1918. suradnik je dnevnika Obzor, gdje piše u odvojenoj prostoriji pod raznim pseudonimima poput Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh ili Iglica. Sve to kako se ne bi otkrilo da iza novinskih tekstova stoji žena.
Kritika ju nije cijenila: Značajno doprinijela novinarstvu i feminizmu, a publiku osvajala
Ipak, s vremenom se afirmira kao politička reporterka. Izvještavala je s hrvatsko-mađarskog sabora, donosila reportaže o cijelom zbivanju i prva pisala političke intervjue. Tako je prema Josipu Horvatu, političku vijest Zagorka servirala na potpuno nov način.
Istovremeno, između ostalog, piše polemičke tekstove u kojima se, kao i za cijelog života hrabro bori protiv rodne diskriminacije i za ženska prava (pravo na obrazovanje, pravo glasa, odabir profesije). Možda je najpoznatija polemika s Matošem Naprednjače i brak iz 1909. u kojoj su njene feminističke teze oštro napadnute.
Za razliku od domaće kritike, o njoj kao prvoj novinarki na ovom prostoru pohvalno pišu brojne svjetske novine. Koliko je njen doprinos novinarstvu značajan dokazuje knjiga Zagorkinih političkih reportaža Razvrgnute zaruke, kao i suosnivanje Hrvatskog novinarskog društva 1910. godine.
Nakon što 1918. daje otkaz u Obzoru, pokreće svoje listove, prvo Zabavnik, onda Ženski list pa Hrvaticu. Ženski list bio je prvi list za žene u Hrvatskoj kojeg ubrzo napušta zbog neslaganja s ostalim članicama redakcija. U Hrvatici nastavlja promicati svoje feminističke i domoljubne stavove.
Svoj je tadašnji novinarski i urednički posao obavljala tek uz potporu vjernih čitatelja sve dok Hrvaticu vlast nije zabranila.
Još 1910. pod Strossmayerovim pokroviteljstvom počinje pisati uglavnom povijesno-ljubavne romane, koji velikim dijelom izlaze kao novinski prilozi.
Uzbudljivim zapletima, životopisnim likovima i vjernim prikazom zagrebačke povijesti, sasvim sigurno je, uz Šenou, utjecala na stvaranje čitateljske publike. Uz romane, važne su i drame u kojima nerijetko hrabro kritizira društvene pojave.
U čitankama je nema, ali čitatelja i danas ima
Zagorka, značajna novinarka, književnica, i kako je Lydia Sklevicky naziva, patuljasta amazonka hrvatskog feminizma, do kraja je svog života aktivno djelovala. 30. studenog 1957. pronađena je mrtva u Zagrebu, u 84. godini života.
Unatoč tome što za Zagorku nema mjesta kad se u školi govori o hrvatskoj književnosti 20. stoljeća ili uči o tradicionalnom romanu, ciklus Gordane, Tajna krvavog mosta, Kamen na cesti i drugi revno nalaze mjesto u kućnim bibliotekama brojnih čitatelja.
Ispred svog vremena, kroz bogat je opus knjiga i novinskih tekstova ustrajno i prije svega, hrabro progovarala o nužnosti promjene i aktivizma.
“Pero moje sanja, sanja o junacima pobjednicima tiranije, o bojovnicima ljudske sreće – o poštenjacima koji svoje uvjerenje ne daju ni za kruh, ni za zlato, ni za medalje – ni za što.” ― Grička vještica I – VII
