Mimi Mercedez i kako je umro rokenrol u Jugoslaviji (i drugdje)
Beogradska reperica Mimi Mercedez nastupit će u subotu u zagrebačkom klubu Klub. Mlada reperica svojim je eksplicitnim rimama i agresivnim nastupom privukla dosta pažnje, što među publikom, što među intelektualcima, naivno sklonim da njenom radu lijepe razne etikete, od post-feminizma do meta-anti-kapitalizma.
Youtube
Tko je Mimi
Mimi je dvadesetdvogodišnja reperica i bivša striptizeta. Prvu pjesmu ‘Napucane svinjice’ izbacila je 2011. , a njen prvi EP ‘Napaljene uličarke’ podigao je dosta prašine. Njeni spotovi na YouTubeu skupljaju stotine tisuća pogleda, a njena tvrda lirika, puna autentičnih motiva poput jeftinog spida, kunilingusa, solarija i šuškavih trenerki postala je sočan komad mesa za seciranje, najčešće lijevih, intelektualaca.
Članica je hip hop kolektiva Bombe devedesetih koji isfurava ‘Dizel kulturu’, uličnu spiku beogradskih bandi devedesetih, kulturu momaka kratkih fitilja i dugih linija, brzih auta i kratkih života. Mimi Mercedez tu priču o brzom životu na sve ili ništa priča iz perspektive drugog vremena i što je za efekt još važnije, iz perspektive drugog spola. Osim što je neporecivo uvjerljiv autor unutar svog žanra, Mimi Mercedez škalja pera kritike upravo zbog ta dva dramaturška obrata.
Kulturni kontekst
Da se razumijemo, Mimi Mercedez nije fenomen sama za sebe. Njen relativni uspjeh dio je jednog cjelokupnog zaokreta u urbanoj kulturi, i to ne samo u Srbiji ili regiji, već na globalnoj razini.
Svake jeseni zagrebačka se studentarija okuplja po brucošijadama. Iako
naizgled banalni, ti događaji okupljaju na tisuće mladih, obrazovanih
ili uskoro-obrazovanih ljudi. Na brucošijadama lineup nije ponuđen publici
nego najčešće izabran od nje, tako da predstavljaju poprilično točan barometar toga što slušaju ‘urbani’ mladi. U posljednjih pet-šest godina glavne zvijezde tih događaja ne sviraju gitare.
Hip Hop je zamijenio Rokenrol kao dominantnu urbanu glazbenu formu. I to ne samo kod nas. Danas grupe poput Kiše Metaka ili High 5 s debi albumima idu na veliki pogon Tvornice, a stariji poput Dječaka su CMC bendovi kojima se nude svirke po političkim kampanjama. Takva mainstream aklamacija njihovim vršnjacima koji sviraju muzike s gitarama je nezamisliva.
Taj pomak nije specifičan samo za naš kulturni prostor. Dok Whiz Khalifa ima milijardu klikova na YouTubeu, komercijalno uspješni rokenrol bendovi poput Arctic Monkeysa ili Black Keysa u narativu popularne kulture imaju ulogu ‘token crnca’, onog jednog crnca u grupi bijelih prijatelja u američkoj seriji koji bi trebao predstavljati ‘raznovrsnost’.
To se ne odnosi samo na glazbeni ukus, nego cjelokupnu ulogu ‘glazbe mladih’ u mainstream kulturi. Zamislite recimo, čije bi spotove gledali danas gledali Beavis i Butthead da se još snimaju. Animirani dvojac predstavljao je karikaturu dokonih zapadnih tinejdžera koji vrijeme provode gledajući spotove na MTV-u. Zvijezde Beavisa i Buttheada ranih devedesetih bili su Nirvana, Pearl Jam i Smashing Pumpkins. Danas bi se vjerojatno cerekali na Rick Rossa ili Nicki Minaj.
Hype koji je nastao oko Mimi Mercedez nastao je na ovom valu i zapravo predstavlja savršen simptom prema kojem ga se može objasniti.
Kako je umro rokenrol
Nedavno sam, sasvim slučajno, na YouTubeu naletio na izjavu nekog srpskog književnika (ne mogu mu se sjetiti imena pa nek ostane neimenovani srpski autor) o tome kako je rokenrol mrtva glazba. Misao je išla otprilike u ovom pravcu : Rokenrol je mrtav zato što je vrijeme rokenrola mrtvo.
Rokenrol je (bio) romantična glazbena forma koja je funkcionirala u jednom romantičnom vremenu kojeg više nema. Svi kulturni pokreti, pa tako i rokenrol, funkcioniraju samo unutar socioekonomskog konteksta u kojem su nastale. Izvan tog vremena samo su kulturne reference, koje mogu biti podgrijavane, ali ne mogu više biti stvarno relevantne. Rokenrol izvan konteksta svog vremena može biti prisutan, recimo, u H&M-ovoj kolekciji ili u Beyonceinom spotu, ali ne može ozbiljno utjecati na mainstream.
Socioekonomski kontekst u kojem je rokenrol funkcionirao bio je poslijeratni zapad. Vrijeme velikih ideologija koje su čovječanstvo trebale podići iz ruševina drugog svjetskog rata. U osnovi svake ideologije je romantična ideja. U dvadesetom stoljeću te romantične ideje (bez obzira kako su završile) bile su ideje slobode, jednakosti i emancipacije. Društva po mjeri čovjeka.
Idealtip života u svijetu čiji je rokenrol bio soundtrack bila je četveročlana obitelj, u kući s travnjakom, triput tjedno se jede meso, jednom godišnje se ide na more, a svakih pet godina kupuje auto. Rokenrol u odnosu na takvu romantičnu ideju nije bio subverzivan jer pop kultura i ne može biti istinski subverzivna u odnosu na društvo u kojem nastaje. Bio je samo ekstrem tog istog zanosa slobode i emancipacije. Tematizirao je ljubav, uživanje i socijalna pitanja s točke moralne vertikale. Prema materijalnom se nije odnosio kao kranjem cilju. Unutar rokenrol kulture materijalno je bilo samo popratna pojava koja se zloupotrebljava i troši, nema nikakvu vrijednost u usporedbi s višim duhovnim idealima.
Mimi Mercedez i Hip Hop kultura općenito zauzimaju isti kulturni prostor (urbani mladi), ali se prema svijetu postavljaju na dijametralno suprotan način i jedan su od najočitijih simptoma promjene socioekonomskog konteksta čiji je rokenrol bio soundtrack.
Novo novo novo vrijeme
Rokenrol je umro par godina nakon što je pala blokovska podjela svijeta. Ako baš hoćete rokersku patetiku, umro je zajedno s Kurtom Cobainom. Pad Berlinskog zida bila je konačna pobjeda ‘slobode’ i kraja ‘vremena ideologija’. Otprilike u to vrijeme u američki ‘mainstream’ ulazi hip hop.
Ako je glavna odrednica rokenrola i vremena u kojem je živio romantizam, glavna odrednica Hip Hopa i novog vremena je cinizam. Novo vrijeme ne trpi patetiku i autodestrukciju rokenrola. Priznaje se samo živa sila i ništa više.
Mimi Mercedez je zanimljiva jer je savršen odraz svog vremena. Društvo nema skrupula. Nema ni Mimi. Novac i simboli su najvažniji cilj. I za Mimi su isto. Tržište je gladijatorska arena u kojoj jači jedu slabije. Mimi je gladijator. U njenom radu, kao i u radu drugih glazbenika mlađe garde rapa nema nikakve patetične i cmoljave ‘kritike društva’, naricanja o konzumerizmu, neoliberalnom kapitalizmu i ostalome. Isto kao što je rokenrol bio ekstrem romantizma svog vremena, moderni hip hop je samo ekstrem vremena u kojem nastaje.
Na primjer, lik iz Mimine grupe Bombe devedesetih, izvjesni Polo Čare, na prsima ima istetoviran znak robne marke Polo. Isto kao što je materijalno identitetska odrednica modernog čovjeka (ono si što kupuješ) tako je Polo Čare kao svoju identitetsku odrednicu izabrao marku Polo. I dok se mi ostali materijalnim određujemo posredno i pažljivo gradimo identitet, ako već ne markicom na odjeći, onda odabirom iPhonea ili androida, marke auta, McDonalds’a ili placa, on si lijepo istetovira svoj izbor na prsa pa nek ide život. U tome nema vorholovskog prenesenog značenja ni suptilnog performansa. To je sve što je. Znak marke Polo na prsima lika kojemu je kupnja Polo majice simbol nečega u životu.
U borbi za Polo majice svi smo jednaki. Mimi nije feministkinja. To što je ona ‘snažna’ ne osnažuje druge žene. Svatko je odgovoran za sebe. Iskorištavaš resurse koje imaš da bi maksimizirao profit. Isto kao i u stvarnom svijetu. Ispod guzice Mimi ima istetovirane riječi ‘Money Maker’.
Ako je Mimi Mercedez nekome ‘šokantna’ ili ‘provokativna’ to nije zato što cijela njena priča ide kontra svijeta u kojem živimo. Šokira jer uopće ne ide.
