Premda bi baš poput imena ljudi, toponimi odnosno nazivi mjesta trebali biti jedinstveni, u Hrvatskoj iz različitih povijesno-lokalno-tradicijskih razloga to u nekolicini slučajeva nije tako.
Konjščina ili standardnojezično Konjšćina / izvor: konjscina.hr
Naime, dvojnost oblika nastala je jer su stanovnici pojedinih mjesta pisali ime svoga gradića/općine/sela/kvarta, na različit način od standardnojezične norme. Razlike se uglavnom ogledaju u slovima -č i -ć, za što ćemo navesti nekolicinu primjera.
Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je tiskan 2013. te kojeg je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta preporučilo za korištenje u osnovnim i srednjim školama RH, situaciju dvostrukih oblika toponima je riješilo priznavajući supostojanje i ispravnost oba oblika.
Štoviše, u opisanim situacijama kroz navedeni Hrvatski pravopis se peporučuje davanje prednosti tradicijskom, lokalnom nazivlju, između ostaloga jer je u administrativnoj praksi uobičajeno korištenje takvih oblika.
Primjeri, u praksi potvrđenih dvostrukih oblika su Budinščina (mjesni izgovor) i Budinšćina (standardnojezična norma), Konjščina i Konjšćina, Medveščak i Medvešćak, Ferenščica i Ferenšćica, Peščenica i Pešćenica, Vugrinščak i Vungrišćak.
U Hrvatskom pravopisu stoji i da se, suprotno gore navedenim primjerima, neka kajkavska mjesta uobičajilo pisati s -ć te ona stoga imaju jedan ispravan oblik: Budinšćak, Nedelišće, Trakošćan, Veliko Trgovišće.
Screenshot: Google
