Mlada profesorica iz Sesveta objavila prvu zbirku pjesama
Katja Knežević je 27-godišnja profesorica engleskog i francuskog jezika, koja je sinoć promovirala svoju prvu zbirku pjesama naziva ‘Staklene breze’. Prošle godine osvojila je nagradu Goran, koja se dodjeljuje za mlade pjesnike kao dio najuglednije i najstarije hrvatske pjesničke manifestacije Goranovo proljeće, a ove je odlučila izdati svoju prvu knjigu. Više o motivima, inspiraciji govori sama te dijeli s nama pjesmu ‘Netko’.
Galerija 4 Fotografija
Otvori
Katja Knežević 27-godišnja je profesorica engleskog i francuskog jezika iz Sesveta, koja trenutno radi u Bruxellesu kao asistentica jednom trustu mozgova, ali se uz to stigne baviti i pisanjem poezije. Tako je baš sinoć u zagrebačkom caffeu U dvorištu, pred mnoštvom okupljenih, predstavila svoju prvu zbirku pjesama naziva ‘Staklene breze’.
‘Dosta posežem za riječima drugih umjetnika’
Inače Katja je već prošle godine osvojila nagradu Goran u sklopu 51. po redu, najstarije i najuglednije pjesničke manifestacije kod nas ‘Goranovo proljeće’. To joj je svakako bio impuls da se odluči objaviti zbirku.
Kada smo ju tada, nakon što je osvojila spomenutu nagradu pitali za inspiraciju, napomenula je kako ju nalazi u poeziji Zbigniewa Herberta, Billyja Collinsa, Sylvie Plath te u glazbi Simon and Garfunkela, Laure Marling i nekih dugih izvođača. Provjerili smo je li se što promijenilo.
– Sve od prošle godine još uvijek stoji. Ne slušam uvijek iste glazbenike, ali dosta posežem za riječima drugih umjetnika. Inspirira me i grad, ljudi u njemu, tajne koje mi otkriva, načini na koje me ponekad razveseli, a ponekad slomi srce. Također, ljudi me inspiriraju, njihova iskustva, kako se nose sa životom i svime što on donosi, kako si ga objašnjavaju, poetski opisuje Katja.
Tramvaj – motiv koji se provlači kroz pjesme
Mnogi su pjesnici za svoje uratke pronalazili motive u prirodi i svome odnosu s njom. No, ne i Katja. Nju nadahnjuju urbane sredine, a kao čest motiv u pjesmama pojavljuje se tramvaj.
– Ne nalazim inspiraciju u prirodi, ona mi je možda više odmak od svega, pa tako i stvaranja. Više imam ‘gradsku inspiraciju’. Dok sam živjela u Zagrebu, puno sam vremena provodila u sredstvima javnog prijevoza, osobito tramvajima. Putujući prvo na faks, a onda na posao, provodila bih 2-3 sata dnevno u tim plavim limenkama.
Promatrala bih ljude, osluškivala razgovore, čitala knjige, radila bilješke i nacrte za pjesme. Tako da da, tramvaj se uvukao kao čest motiv jer je bio locus brojnih doživljaja i ideja, pojasnila je Katja.
Na kraju je dodala kako sama nema osobitih očekivanja od zbirke, nego se nada kako će joj impresije i povratne informacije dati čitatelji.
Podijelila je na kraju s nama jednu pjesmu iz svog prvijenca ‘Staklene breze’.
Netko
Imala je tirkizne šiške i glazba je
treštala iz njezinih ušiju
i iz ruku i iz probušenih obrva, a on
karirane hlače i snove
razlivene u tetovažama. I bili su stvarni
i drugačiji i tako hrabri.
Sve što ih je zanimalo
bio je ples i šok i svaki prijekor
bio je dočekivan i uhvaćen u pljesku prilijepljen
na ruksake i na pjege.
Tako sam im zavidjela
ušuškana u svojoj običnosti
prozirna pribijena uz tramvajske prozore
smješkala se na prizor
tako glasno zgrabljenih identiteta.
Da bar ja znam
svoje boje, da mogu njima zasjeniti
asfalt i odaslati ih
u tuđe bore
između očiju oko usana iza žaljenja.
Da bar sam se usudila
biti nešto posebno odabrati
neki put, manje ili više prohodan
samo da je krajnji.
Izostaju otisci
iza i ispred mene.
Samo u sredini
smislena
najviše sam svoja kad nisam
nitko poseban.
