Moderna diskriminacija djevojčica i žena: Kako nas diskriminacija prati od osnovne škole pa do fakulteta
Život u 21. stoljeću je lagodan zbog puno razloga: imamo vodovod i kanalizaciju, modernu tehnologiju i demokraciju. Sve to zajedno nam daje puno više slobode nego što je bio slučaj ikada do sada, i to u svakom mogućem smislu. No kao i većina stvari koje zvuče predobro da bi bile istinite, nije ni naš život savršen kao što zvuči u teoriji.
foto: Pixabay
Ženama je trebalo samo nekoliko stoljeća da se uopće počne razmatrati ideja o tome da bi imale pravo glasa, a zatim su uslijedile borbe oko toga da i dobiju pravo glasa. Primjera radi, u bliskoj nam Italiji je tek prije 75 godina dozvoljeno ženama glasovati, što nije bilo toliko davno. Mi sada živimo u svijetu gdje stvari uzimamo zdravo za gotovo, pa tako i sve naša prava, no onda se dogodi nešto što nas podsjeti da stvari ipak nisu toliko iste za svih.
Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava, a upravo se u obrazovanju najviše vide razlike između muškaraca i žena, dječaka i djevojčica. Počevši od tjelesnog u osnovnim školama, pa do raznih ostalih problema u visokom obrazovanju, obrazovanje je za neke ipak jednakije nego za ostale.
Školovanje igra veliku ulogu u odgajanju novih generacija koje će, ako bude sreće, znati više od nas, pa se samim time i ponašati bolje od nas i prošlih generacija. Nažalost, trenutna situacija u našim školama nije obećavajuća. Obratili smo se uredu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koja se osvrnula na stanje u školama.
‘Muškarci su predodređeni za glavne uloge’
– Poseban problem u društvu općenito, pa tako i u školama, je još uvijek prevladavajuća predrasuda da su muškarci predodređeni za glavne uloge. U učionicama se dječake često izravno ili neizravno potiče da budu dominantniji i “glasniji”. Djeca uče iz okoline pa se onda tako i sama počinju ponašati. Posljedica toga je da će za predsjednika/cu razreda češće biti izabran dječak nego djevojčica, unatoč tome što djevojčice prosječno postižu nešto bolji školski uspjeh od dječaka. Problem predstavlja i činjenica što djeca u glavnim ulogama većinom gledaju upravo muškarce. Često se događa da je razrednica žena, a ravnatelj škole muškarac. U tom smislu djevojčice nemaju uzor. Analiza koju smo nedavno izradili (objavljeno u našem Izvješću o radu za 2019. godinu) pokazala je prisutnost hijerarhijske neravnopravnosti u obrazovnom sustavu: u osnovnim školama žene čine 86% nastavnog kadra i 60% ravnatelja; u srednjim školama je 68% nastavnica, a 47% ravnateljica. Premda žene u radnim kolektivima čine uvjerljivu većinu, na čelu tih kolektiva se u nerazmjernom udjelu nalaze muškarci, piše Pravobraniteljica.
Diskriminacija se najčešće rađa iz rodnih stereotipa, koji su itekako prisutni u našem društvu. Ružičasta je boja djevojčica, plava je boja dječaka. Možda netko i ne ide previše za time, no hodajući po dućanima i tražeći odjeću za bebe, šanse su da ćete teško pronaći plavu odjeću za djevojčice.
Zbog takvih ‘sitnica’ diskriminacija djevojčica nastavlja biti prisutna u našem društvu. Danas je glavno pitanje što se sve smatra diskriminacijom, kada žene već imaju sva prava?
Promicanje rodnih stereotipa
– O kojim god postupcima da se radi, diskriminacijom se smatra svaka razlika u postupanju prema učenicima i učenicama koja nema temelj u biološkim spolnim osobinama. Nedavno smo zaprimili pritužbu na podjelu lektire za djevojčice i dječake u jednoj osnovnoj školi. Dok je učiteljica djevojčicama zadala da pročitaju “Mrvice iz dnevnog boravka”, dječaci su trebali pročitati “Emil i detektivi”. Takva podjela je očigledan primjer promicanja rodnih stereotipa. Nažalost, pritužiteljica nije navela o kojoj školi se radi jer nije željela provođenje anti-diskriminacijskog postupka, pa Pravobraniteljica nije mogla postupati prema školi. Još jedan primjer tipično rodno neosviještenog postupanja su slučajevi kada se djevojčice u startu isključuje iz neke aktivnosti samo zato što su ženskog spola. Te aktivnosti pretežno znaju biti fizičkog karaktera. Primjerice, u slučajevima kada se učenici/e angažiraju za pomoć u obavljanju fizičkih poslova (npr. za pripremu školske priredbe), učitelji/ce učenike/ce često pozivaju na način da se obraćaju samo dječacima s pitanjem “dečki, tko želi pomoći?”, istovremeno zanemarujući da bi neke djevojčice imale veći interes, a možda i veće sposobnosti sudjelovati u takvoj aktivnosti od nekih dječaka. Sve su ovo primjeri koji pokazuju na koji način se rodna neravnopravnost zadržava u školskom sustavu. Duboko ukorijenjene obrasce djelovanja teško je iskorijeniti, a rodni stereotipi su i dalje prateći dio školske dinamike, primjećuje Pravobraniteljica.
Radi se o situaciji koja je i dalje jedan od gorućih problema modernog društva. Žene i djevojčice i dalje nisu u istoj poziciji kao i muškarci te dječaci, a to se najbolje vidi kada se pogledaju brojevi slučajeva obiteljskog nasilja, silovanja i ostalih situacija u kojima su one na udaru. Kako bi spriječili te probleme, potrebno je reagirati na samom početku i dati djevojčicama do znanja da su jednako vrijedne koliko i dječaci.
Učitelji/ce i nastavnici/e igraju veliku ulogu
– Ključni nositelji promjene su učitelji/ce i nastavnici/e. Budući da su oni ti koji su najviše u doticaju s učenicima/ama kroz nastavni proces, moraju paziti na sljedeće: 1) da svojim postupcima ne pridonose generiranju diskriminacije; 2) da odlučno i pravovremeno reagiraju na svaku pojavnost neravnopravnosti koju uoče. Stručni suradnici – pedagozi i psiholozi – također imaju važnu ulogu, budući da imaju više stručnih znanja iz područja ljudskih prava od prosječnog učitelja/ca i nastavnika/ca. Zbog svih drugih obveza i dužnosti koje obnašaju u školi, oni djeluju prije svega kao svojevrsni korektivni element, ali pored toga također mogu organizirati i provoditi radionice za učenike/ce, te učitelje/ice i nastavnike/ce na temu ravnopravnosti spolova, piše Pravobraniteljica.
Potpune odgovore na naša pitanja možete pročitati u samom dokumentu.
Stvarni primjeri
I dok se situacija stalno poboljšava, i dalje nije savršena. Teško je zamisliti da profesori i profesorice otvoreno diskriminiraju učenice i studentice, no to se nažalost i dalje događa. Razgovarali smo s dvije studentice koje su izrazile želju da ostanu anonimne, koje su nam ispričale svoje priče. Dvije vrlo različite sredine s različitim okolnostima, no jednako ružnom diskriminacijom.
– Diskriminaciju u svakodnevnom životu, osim u navedenom primjeru, doživjela sam na fakultetu. Studiram na fakultetu koji spada pod pomagačke struke, većinu moje generacije čini ženska populacija (38). Dva dečka koja studiraju sa mnom su vrlo često i sami znali komentirati kako imaju pomalo povlašten status na fakultetu zato što uvijek ima malo dečka i vrlo su traženi. Nepravda koju sam osjetila na svojoj koži jest kad sam na prvoj godini ponavljala predmet zbog jednog izostanka više od dopuštenog broja izostanaka, dok je moj kolega imao 3 izostanka više od dopuštenog broja izostanaka i taj isti predmet položio (s tim da nije bio bolestan ili imao kakvo drugo valjano opravdanje za izostanke). Osjećala sam se jako ljutom i tužnom, bila sam ljuta na sebe, na profesoricu i na fakultet gdje se spolno diskriminira (pogotovo u tom kontekstu da se radi o fakultetu humanističkih znanosti). Reagirala sam tako da sam se pokušala izboriti za prolaz na tom predmetu, ali nisam iskoristila kolegin prolaz kao argument za svoj. U kontekstu diskriminacije na fakultetima, mislim da je česta na fakultetima gdje većinu čine žene. Razumljivo mi je da profesori tada žele zadržati dečke na fakultetima, ali smatram da je bilo kakva diskriminacija nepravedna i kriva te da isti cilj mogu ostvariti na prikladniji način, rekla nam je prva studentica.
Fakulteti su mjesto gdje bi se rodni stereotipi trebali rušiti, a ne podržavati. Ako visoko obrazovanje ne pruža kvalitetan primjer, gdje bi onda mladi ljudi trebali tražiti primjer? Nažalost, diskriminacija je prisutna i na fakultetima gdje su studentice u manjini, stavljajući ih u još neugodniju poziciju.
Casual seksizam
– U ove 3 godine fakulteta nisam imala niti jednu jedinu profesoricu. Međutim, svi profesori, čak i oni od 80+ godina, ponašali su se prema svim studentima potpuno jednako i ravnopravno. Svi osim jednog kojeg sam imala nesreću susresti u prvom semestru prve godine. Predavao je kemiju, i nakon što je najavio da ćemo učiti raspored atoma u molekuli u 3D prostoru rekao je: “Cure bi mogle imati više problema s ovime jer one nisu baš dobre u vizualiziranju stvari”. To bi bilo neprimjereno u bilo kojoj učionici, a kamoli na studiju strojarstva gdje je notorno neuravnotežen broj studenata i studentica. Osim toga, dok je objašnjavao zašto ne želi da pijemo dok on predaje rekao je: “Zamislite da ste na spoju i usred toga izvadite bocu od dvije litre Coca-Cole i počnete piti. Možda vam cura neće odmah pobjeći ali u najmanju ruku vam te večeri neće DATI.” Kad nam je pričao o nekom znanstveniku rekao je da bi ga svi muškarci trebali mrziti jer je to čovjek koji je izumio najlonke “a svi znamo da ženske noge izgledaju bolje bez njih”. Osim tih glupih izjava (za koje čujem da ih je ponovio i na godini nakon moje) na usmenim ispitima je muške studente oslovljavao s njihovim prezimenom, a sve studentice s gospođice, što pokazuje ogroman manjak poštovanja. Tada sam mislila da će mi takva biti cijela fakultetska karijera, protkana casual seksizmom i šovinističkim forama, i da se jednostavno moram naviknuti na to. Zato tada nisam reagirala, jer nisam znala da mogu (i moram) očekivati bolje od svojih profesora, rekla nam je studentica strojarstva.
I to je glavni problem – djevojčice se od malih nogu uče da se jednostavno moraju naviknuti na situaciju i prihvatiti sve što se događa. Možda se tada stvari zaista i počnu mijenjati, no kada će to biti? Danas smo u 2020. godini i još uvijek se nije promijenio ‘mindset’. Kada će napokon doći promjena?
