Moj ljetni posao: Za konobarenje vam, osim tacne, trebaju i vještine lovljenja miševa
Nakon što završi škola i počnu ljetni praznici, mnogi će krenuti na more, uživati u ljetu, gledati serije i svakodnevno izlaziti u klubove. Ipak, brojni su i oni koji odluče potražiti neki ljetni posao i zaraditi koju kunu za novu školsku ili pak akademsku godinu. Tako sam i ja krenuo u potragu za poslom već za vrijeme mature da si olakšam financijsku situaciju kada započne fakultet.
Flickr; Lennart Tange
Dolazak na fakultet u drugi grad i studentski život iziskuje dosta novaca. Ako želiš malo rasteretiti svoje roditelje i živjeti lagodnije, jedino što ti preostaje je pronaći ljetni posao. To nije uvijek lako, ali poslova u ugostiteljstvu ili skladištima uvijek ima. No, traženje posla i sam rad često te dovede u neplanirane okolnosti.
Cijela rodbina traži ti posao
Već u srednjoj školi moguće je učlanjenje u učenički servis. Po prvi put otvoren ti je put tržištu rada. Oni koji rade preko ljeta i zarade nešto tijekom cijele školske godine bit će ‘face’ jer su radili i na neki način ušli u svijet odraslih. Svoj prvi posao u trajanju od mjesec dana obavljao sam nakon drugog razreda srednje škole u skladištu. Budući da sam ove godine bio maturant i nastava je završila krajem svibnja, već sam u lipnju za vrijeme matura počeo tražiti svoj sljedeći posao.
Kao maturant možeš se učlaniti u studentski servis što je apsolutna prednost jer je za studente, za razliku od učenika, propisan studentski minimalac i poslodavac ti ne može isplatiti manje nego što je zakonom određeno. Nakon učlanjenja, vrijeme je za pravo traženje posla. Otvaraš portale za pretragu posla, stranice studentskog centra i jasno ti je da ćeš neki fini, administrativni posao vrlo teško pronaći.
Ispituješ prijatelje gdje su oni prije radili, roditelje mogu li ti oni pomoći u ovom važnom trenutku jer bi i oni htjeli da zaradiš nešto za buduće studentske dane, posebice ako nećeš imati sreće i dobiti jeftini smještaj u studentskom domu.
U mom slučaju posao je iskočio tako da mi je jedan član rodbine preporučio da bi na lokalnim bazenima mogao raditi pomoćne poslove, kao što je sklapanje suncobrana, brisanje ležaljki i slično. No, taj posao već je bio popunjen kada sam nazvao tog poslodavca, ali vrlo brzo iskočilo je novo mjesto – pomoćni konobar.
Zabranjen ulaz, a vrata otključana
Budući da sam vrlo nespretna osoba, trebalo mi je par dana da si posložim u glavi želim li ja zapravo raditi taj posao. Kao mali jedno sam vrijeme htio biti konobar i nekako je u meni uvijek postojala želja da pokušam, a uz studentski minimalac od 29,30 kuna po satu odluka je pala vrlo brzo.
– Dobar dan. Ja sam odlučio, obavljao bih posao konobara, rečenica je to nakon koje sam izvadio sanitarnu iskaznicu i par dana nakon krenuo s poslom.
Prije prvog radnog dana dobivam poziv šefa koji me pita u koliko bih sati mogao sutradan doći na posao. Tada još naivan i nesvjestan da je to zadnji puta da će me netko pitati kada bih želio raditi, odgovaram bilo kada te je tako dogovoren termin u sedam sati ujutro.
No, tada još ne znam da šefa na poslu taj dan neće biti do devet sati. I, budući da se restoran u kojem sam radio nalazi u sklopu jednog kompleksa, nismo ni dogovorili hoću li raditi u nekom od kafića, restoranu ili pak negdje drugdje.
S vrlo malo informacija dolazim prvi dan na posao i to na krivu lokaciju. U tom kafiću u koji sam ušao, misleći da je to moje radno mjesto, bila je čistačica koja me upitala kako sam ja uopće ušao u ovaj prostor jer je tu ulaz zabranjen. Naravno, ušao sam kroz otključana vrata na ulazu. Ona me srećom otpratila do moje prave lokacije gdje mi predstavlja šeficu smjene. Pita me tko sam i što ja tu radim jer očito nije upućena u to da bih ja ovdje trebao raditi jer, naime, nisam upisan u raspored za rad tog dana.
‘Jesi li učeni konobar?’
Naravno da mogu raditi odmah jer im ionako nedostaje osoblja. Prvih pola sata stojim sa strane jer ne znam što treba raditi i nitko mi ništa ne govori, no srećom dolazi jedan mladi konobar, inače iz Makedonije, bez kojeg bi tog dana apsolutno zaplakao nekoliko puta. Pita me jesam li učeni konobar, no sa završenom gimnazijom to apsolutno nisam.
-Iskustva u konobarenju imaš?, na to vrlo često pitanje uvijek sam odgovarao da mi je ovo prvi put da radim ovakav posao i da nemam apsolutno nikakvog iskustva.
Taj konobar tog dana pokazao mi je što i kako treba raditi te što prvo treba napraviti ujutro kada se dođe na posao. Jedna od tih stvari je i pijenje kave. Iako ne pijem kavu, kako bih se što bolje uklopio u društvo konobara koji svi piju kavu, ipak govorim da pijem kavu. To je ono kada se želiš uklopiti.
I tako ja, koji iz dna duše mrzim kavu i ne volim ni taj miris, pijem kavu s mlijekom uz ćaskanje s konobarima. Za stolom gdje su svi sjedili nije više bilo mjesta pa sam sjedio na nekom starom stolcu u kutu. Odnosno, držao šalicu s kavom sa strane i promatrao.
Srećom, ovdje je onaj mladi konobar spasitelj koji mi je napravio mjesta pa sam i ja sad u krugu konobara. Zanima vas koje se teme vrte u takvim razgovorima? Ima ih nekoliko. Prva je – manjak osoblja. To je bio i osnovni problem posla. U restoranu u kojem na ručak dolazi 500 ljudi trebalo bi raditi desetak konobara, no nas je u smjeni znalo biti samo pet. Budući da konobara iz Hrvatske gotovo i nije bilo jer ne žele raditi za tako male plaće, imao sam prilike raditi s ljudima iz Makedonije, Nepala i Indije.
Prvi susret s mišem
To je vrlo vjerojatno bila i jedina prednost posla jer sam vježbao engleski. Zanimljivo je čuti priče ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom s vrlo malo riješene dokumentacije i oskudnim znanjem engleskoga. Ili kako bi rekla jedna konobarica iz Nepala, iako je njezin otac učitelj, ‘my English is broken’.
Druga tema – miševi. Da, dobro ste čuli, miševi. U redu, jasno je da gdje ima hrane ima i miševa, no moj konobarski posao ubrzo se proširio na lovljenje miševa metlom. I dok ti s jedne strane kolegica ugura metlu i lopaticu za metenje u ruke da se ‘riješiš’ gluvče (miš na makedonskom), jer se ona užasno boji, s druge strane ti za vratom puše čistačica koja govori da nikako ne ubiti miša nego ga lijepo iznijeti van.
No, ona ti u tome neće pomoći nego riješi sam kako to najbolje znaš i umiješ. Tako da se svaki dan na kavama, koju sam ipak nakon prvog dana prestao piti, pričalo o tome koliko je bilo miševa, što s njima, što bi se moglo poduzeti i slično.
Treća tema – plaća. Preko učeničkog servisa radilo je nekoliko ljudi, a također nekoliko preko studentskoga. Iako je posao isti, razlika je velika. Učenici su plaćeni oko 20 kuna, a mi studenti gotovo 30 kuna. Za isti posao, što je definitivno nepravedno, ali jedna studentica kaže da je ona prošlih godina radila i za 18 kuna i da je to normalan dio procesa.
Jedna razbijena čaša – drama
Postoji i treća kategorija rada mladih, a to je obavljanje prakse. Za to ste plaćeni, ako imate velikodušnog poslodavca kao što je u tom slučaju bio naš, tri kune po satu jer praksa ne mora biti plaćena. Ali postoji još jedna razlika.
Praksa je obavezna, dok s učeničkog i studentskog posla, u pravilu, možete otići kada god to želite. Cura koja je obavljala praksu, da je mogla, sigurno bi otišla što prije jer joj je to bila jedina želja. Naime, jedna konobarica na nju se derala jer je slučajno razbila čašu, a kasnije su krenule i neke druge uvrede. Nakon puno suza, kada je toj curi završila praksa, otišla je s najvećim osmijehom na licu.
Ta je ista konobarica također mene okrivila da sam uzeo ‘njezina’ kolica. Ono što sam naučio u ovom poslu je da je vrlo važna osobina konobara kolegijalnost i spremnost na kompromis i da ako nema toga, bit će puno muke i suza. Četvrta tema – gablec. Iako je to restoran i hrane ima dovoljno za sve, dapače, ona se i baca, ako želiš jesti gablec od plaće ti se uzima 100 kuna mjesečno, odnosno pet kuna po danu. Pomalo ironično.
Ispolirana žlica ipak nije dovoljno čista
Sve to skupa nije dovodilo do neke radne atmosfere, mukom sam odlazio na posao, a nakon tjedan dana negdje sam pokupio i koronu. Na posao sam se vratio, no samo na još tjedan dana. Na kraju je moja konobarska karijera završila s 14 radnih dana, uključujući dvije nedjelje.
Iako je bilo problema, sretan sam što sam se upustio u takav posao jer sam upoznao zaista različiti spektar ljudi. Od gostiju koji su me znali pitati što studiram pa biti oduševljeni ili duboko razočarani mojim budućim zanimanjem, do onih koji su se žalili da neko piće nije dovoljno slatko ili da žlica nije čista, iako je upravo čak i ispolirana mašinom.
Kada je došla plaća, bilo je definitivno lakše. Iako sam mislio da ću dobiti više jer je bilo rada nedjeljom, popodne i prekovremeno, zadovoljan sam dobivenim, ali hoću li se više ikada upustiti u rad u ugostiteljstvu – pa, nikad ne reci nikad. Možda i pristanem, ali tada ću ja nekome drugome dati metlu i reći: ‘riješi ga se’.
