Moje prvo stopiranje: Nismo znali da trebamo presjedati pa smo zalutali, lažni identitet je spreman
Prvi auto prođe – ništa. Drugi također ništa. Ali u njemu je bila i neka starija gospođa koja je vozila takvom brzinom da smo mi pješke brži od toga pa ni ne žalimo nešto previše što nas nije povezla. Usput i hodamo jer nije baš pametno trošiti vrijeme. Putem odmah dogovaramo krucijalne detalje. Svoje identitete nećemo govoriti, promijenit ćemo imena, a ako netko pita odakle smo reći ćemo da smo iz glavnog grada Hrvatske. To je ipak najsigurnije. Idemo svojim prijateljima i izašli smo na krivoj stanici. Apsolutno sve ima smisla.
Stopiranje | foto: Pixabay
Bio je to jedan zimski dan. Točnije, zimski praznici, početak siječnja. Padao je snijeg, što je samo otežavalo situaciju koja slijedi. Naime, frendica i ja išli smo u kupovinu rođendanskog poklona. Budući da smo tada bili, ako se ne varam, treći razred srednje škole, jedino prijevozno sredstvo s kojim smo mogli doći do grada u kojem možeš kupiti nešto za rođendan bio je autobus.
Sjeli smo u bus i sve se činilo dobro
Kako smo bili iz malog mjesta, jedan dan odlučili smo se zaputiti po taj rođendanski poklon. No, ići negdje autobusom u našem je kraju zbilja nužno zlo. Rijetko voze, vozači su neljubazni, nekada se ni ne pojave, većinu vremena kasne. Ali, poklon je ipak važniji od prijevoznog sredstva.
Budući da su busevi rijetki, vremenski smo bili jako limitirani. Autobus nam je išao u 11 sati ujutro, u 12 smo trebali stići tamo, brzo kupiti što treba jer je negdje oko 13 sati i 15 minuta autobus već išao nazad. Sljedeći autobus bio bi nam tek kasno navečer što sigurno nije bila opcija. Tako da smo se zaputili u tu avanturu koja je na kraju zbilja bila prava avantura.
Sjeli smo u autobus, kao i obično, i sve se činilo dobro. Vožnja je bila okej, zavoji također uobičajeni. Riječ je o minibusu i mi smo sjedili negdje prema iza. Ono što također obilježava te naše autobuse su što često treba presjedati. Stoga, valja biti jako oprezan kada se ide na neki put jer ćete vrlo lako završiti na nekoj nepoznatoj i dalekoj lokaciji.
Ako skrenemo lijevo, ne piše nam se dobro
I tako smo se frendica i ja zapričali u tom autobusu i u jednom trenutku samo smo shvatili da nam se ostvaruje noćna mora – put nam više nije poznat. Malo gledamo oko sebe, kroz prozor, i zbilja nismo baš sigurni gdje smo. To je dosta loš znak jer, osim što ćemo se možda negdje izgubiti, veći je problem što ćemo zakasniti na sljedeći bus za doma pa ćemo cijeli dan patiti.
Nakon par sekundi te vožnje, koja se činila kao vječnost, skužili smo da nam je raskrižje koje nam se približava donekle poznato. Ako skrenemo desno, očito je vozač malo zalutao i još se možemo vratiti na normalan put do našeg cilja. No, ako skrene lijevo, ne piše nam se dobro.
Iz naslova ovog članka vjerojatno već pretpostavljate da se dogodio taj drugi scenarij. Krećemo u nepoznato. U trenutku kada se dogodi nešto neočekivano, naš mozak vjerojatno prestane normalno funkcionirati. Trebali smo doslovno odmah izaći iz tog busa, ali i da to jesmo napravili, pred nama bi bilo pješačenja još barem sat vremena do autobusne stanice, to jest centra tog grada. Poklon sigurno ne bismo kupili, ali barem bi se vratili doma.
Vozač, možete nam ovdje stati?
I tako nastavljamo u nepoznato. Budući da smo bar shvatili prema kojem mjestu krećemo, odlučim provjeriti ima li uskoro kakav vlak iz tog mjesta s kojim možemo doći do našeg cilja. Dakako, ni vlakovi nisu baš brzi ni česti pa to propada. Znam da je glupo, ali pogledao sam i ima li kakav bus uskoro za nazad. Toga dana nikakva autobusa više nije bilo.
Nakon što smo pokušali sve scenarije, nema nam druge nego otrčati do vozača i jednostavno izaći iz autobusa. Iskreno, malo je sramota hodati po punom autobusu (srećom je bio minibus) jer to baš i ne dovodi do nekog stanja ravnoteže. Tako doslovno prije nego što smo došli do vozača skoro padam jer je vozač malo zakočio, što dakako nije bila sigurna opcija za mene. Tako doslovno izletim pored vozača, primam se za tamo neku ručku koja se u tom trenutku pronašla, uz to jedva držim kišobran jer vani je snijeg, u drugoj ruci mobitel s upaljenim voznim redovima i samo se zaderem: VOZAČ, MOŽETE NAM OVDJE STATI?
Vozač je imao jako čudnu reakciju i rekao naravno, nema problema. Možda se već takva situacija nekome dogodila pa mu je to postao normalan dio radnog dana? Uglavnom, izlazimo iz tog autobusa, nemamo pojma gdje smo, ja otvaram kišobran, ali ubrzo ga i zatvaram jer je vjetar pa čemu onda taj kišobran uopće služi.
Promijenit ćemo imena i odakle dolazimo
Srećom da imamo te mobitele pa nije teško provjeriti koliko smo udaljeni od našeg cilja. Gotovo deset kilometara. Krasno. Ne preostaje nam ništa drugo nego hodati. I nadati se da ćemo bar stići na autobus za doma, a frendica će poklon dobiti nekom drugom prilikom. No, budući da je hladno, da je snijeg, da imamo šalove, kape, dosjetimo se jedne ideje. Stopiranje.
Pa zašto ne? Treba vjerovati da su ljudi dobra bića. A nalazimo se na koliko-toliko poznatom terenu, u našoj županiji, pa je opasnost nekako manja. Ipak, svjesni smo da ćemo dobro promotriti s kime sjedamo u auto prije nego što u njega uđemo. Ako nam netko uopće stane. I tako prijateljica i ja onako filmski stavljamo prst i stopiramo.
Prvi auto prođe – ništa. Drugi također ništa. Ali u njemu je bila i neka starija gospođa koja je vozila takvom brzinom da smo mi pješke brži od toga pa ni ne žalimo nešto previše što nas nije povezla. Usput i hodamo jer nije baš pametno trošiti vrijeme. Putem odmah dogovaramo krucijalne detalje. Svoje identitete nećemo govoriti, promijenit ćemo imena, a ako netko pita odakle smo reći ćemo da smo iz glavnog grada Hrvatske. To je ipak najsigurnije. Idemo svojim prijateljima i izašli smo na krivoj stanici. Apsolutno sve ima smisla.
Prolazi jedan auto i kažemo si sad ili nikad. Kad ono, auto nam zaista stane. I ponovno smo kao u filmu i čekamo kad će vozač ili suvozačica otvoriti prozor i valjda nas pitati kamo idemo. Pa nećemo tek tako sjesti u nečiji auto. No, to se ne događa. Auto stoji, mi stojimo pored i vrijeme curi.
‘Ajde molim te riješi to i ulazi u auto’
Mojoj frendici ne preostaje ništa drugo nego da jednostavno otvori suvozačeva vrata i pita gospođu kamo idu. Lokacija nam odgovara tako da su zadnja sjedala naša. Riječ je o nekom starijem paru, pa vjerujemo da će vožnja biti ugodna. No, dolazimo do još jednog problema, a to je da sam ja u međuvremenu otvorio kišobran jer je padao snijeg. No, sada prije ulaska u auto više taj kišobran ne mogu zatvoriti. Jednostavno, nešto je zaštekalo.
Moja frendica već je s pola tijela u autu, a ja joj pokušavam reći da ne mogu zatvoriti kišobran. Ona mi kaže ‘ajde molim te riješi to i ulazi u auto’. Ono, kako da uđem, da uguram i otvoreni kišobran? Nekako uspijevam skupiti taj kišobran i ulazimo u auto. Vožnja je bila više-manje ugodna. Pričali su nam o svojoj djeci koji žive u Austriji, o tome kako imaju kuću u Dalmaciji odmah pored jednog poznatog hrvatskog nogometaša.
Pitali su nas i jesmo li mi odavde. Kazali smo, dakako, ne. Vjerojatno im je i bilo jasno da lažemo jer naglasak baš i ne možeš sakriti. Čak nam je bilo i žao jer su ljudi bili dobri, no sigurnost prije svega. Tako smo skratili pješačenje i put te stigli sretno do našeg odredišta. Zahvalili smo ljudima, a pitati trebamo li nešto platiti smo, iskreno zaboravili. Od tog cijelog šoka, valjda. Sjetili smo se par minuta kasnije kada je takva mogućnost apsolutno bila prekasna. Bilo kako bilo, na kraju smo uspjeli frendici kupiti poklon i uloviti autobus za doma. Otada smo puno oprezniji s presjedanjem, uvijek točno pitamo vozača gdje treba presjesti za našu lokaciji. Sa stopiranjem treba biti izuzetno oprezan, stoga ako se ikada dvoumite, možda je bolje pronaći neku alternativu. U našem slučaju stopiranje nas je ipak spasilo.
