Na društvenim mrežama sve više mladih govori da ima simptome ADHD-a: Pitali smo liječnicu o tome
Zadnjih mjeseci sve je više videozapisa na društvenim mrežama u kojem se simptomi smanjene pozornosti ili koncentracije, primjerice za učenje, povezuju s neurorazvojnim poremećajem ADHD-a. Poremećaj je to koji utječe na socijalne interakcije i emocionalni razvoj, a prema recentnim istraživanjima javlja se kod sedam do osam posto djece. Dječja neurologinja za srednja.hr otkrila je utječu li društvene mreže na povećanje pojavnosti ADHD-a, mogu li one utjecati na nastanak tog poremećaja i može li se ADHD dijagnosticirati u odrasloj dobi.
ADHD | foto: Pexels, Tara Winstead
Mijenjanje raspoloženja, nedostatak koncentracije za učenje i odgađanje obaveza samo su neki od ‘simptoma’ koje brojni na društvenim mrežama povezuju s poremećajem ADHD-a. ADHD jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja, neka istraživanja navode njegovu pojavnost i do 15 posto kod djece, a poremećaj utječe na socijalne interakcije, odnose s vršnjacima, školska postignuća i emocionalni razvoj, pa je postavljanje dijagnoze izrazito značajno. Možemo li pojave kojim svjedočimo na društvenim mrežama odmah povezivati s ADHD-om bez postavljene dijagnoze upitali smo Vanju Slijepčević Saftić, dječju neurokirurginju i ravnateljicu Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Postoje četiri osnovna oblika ADHD-a
-Uobičajena je pojava da djeca povremeno, s vremena na vrijeme, budu slabije usredotočena na pojedine sadržaje ili imaju kratkotrajna ponašanja koja odstupaju od uobičajenog. Dijagnoza daje naziv kompleksnim odstupanjima, ali i određuje strategije terapije te njezinu evaluaciju. U dječjoj dobi brojni okolišni nepovoljni činitelji mogu kod djece izazvati simptome tipične za ADHD, ali s obzirom na to da je njihov uzrok potpuno drukčiji od organski uvjetovanog ‘pravog ADHD-a’, terapijski pristupi i uspješnost poboljšanja zdravstvenog stanja značajno su drugačiji, kazala nam je Slijepčević Saftić.
Objasnila je kako postoje četiri osnovna oblika ADHD-a. To su dominirajući poremećaj pažnje s hiperaktivnosti, poremećaj pažnje s dominirajućom hiperaktivnosti i impulzivnosti, poremećaj pažnje s hiperaktivnosti te oni drugi, nespecificirani oblici ADHD-a. Za svaki od tih poremećaja postoje različiti simptomi za postavljanje dijagnoze. Kod poremećaja pažnje simptomi su poremećaj zadržavanja pažnje nesukladan kronološkoj dobi, dojam da netko ne zna slušati, učestalo upadanje u riječ, kada osoba teško slijedi dane upute, primjerice rješavanje postavljenih zadataka u školi, teška organizacija aktivnosti i obaveza i odbijanje aktivnosti koje traže ustrajnost poput pisanja zadaće, učenja ili sporta.
Tu je i učestalo gubljenje predmeta poput bilježnica, udžbenika, gumica, ključeva i mobitela, zaboravljanje na obaveze ili učestalo prebacivanje pozornosti s jednog objekta na drugi. Kako bi se dijagnosticirao poremećaj pažnje, treba postojati šest ili više simptoma za djecu do 16 godina ili pet i više za starije od 17 godina. Ti simptomi moraju biti prisutni najmanje šest mjeseci.
– Simptomi za hiperaktivnost i impulzivnost su vrpoljenje, nemogućnost da se zadrži položaj, preplitanje šaka i prstiju, osoba ne može ostati nakratko na jednom mjestu, učestalo se kreće, penje i skače u situacijama kada to nije uobičajeno. Osoba ne može sudjelovati u skupnim aktivnostima s vršnjacima, djeluje kao da je ‘uključena u struju’, govori brzo, guta riječi, odgovara prije nego je pitanje postavljeno, teško dočeka da u interakciji dođe red na njega i prekida druge u aktivnostima, nabrojala je Slijepčević Saftić.
Za postavljanje dijagnoze, dodala je Slijepčević Saftić, simptomi se moraju pojaviti prije dvanaeste godine života, isti simptomi moraju biti prisutni u različitim okolnostima, primjerice u školi, na izletima, putovanjima ili druženju s obitelji, a simptomi moraju značajno ometati funkcioniranje i smanjenje kvalitete života. Također, simptomi ne mogu, naglasila je Slijepčević Saftić, biti pripisani nekim drugim odstupanjima, kao što su anksioznost, depresivnost i psihijatrijske ili neurološke bolesti.
‘Dijagnoza se postavlja olako’
S obzirom na to da postoje razna odstupanja, Slijepčević Saftić napomenula je da ako postoji sumnja na ADHD kod djeteta ili mlađe osobe, nužno je obratiti se stručnjacima koji su prošli edukacije za postavljanje dijagnoze ovog ozbiljnog stanja. Sadržaji povezani s ovim poremećajem koji se javljaju na društvenim mrežama značajno utječu, smatra Slijepčević Saftić, na djecu koja imaju ADHD.
– Za nas stručnjake problem predstavlja činjenica da se dijagnoza postavlja olako. U kolokvijalnom rječniku sve češće može se čuti da neko dijete ima ovu dijagnozu, a da obrada nije učinjena, nego je zaključak donesen iz doživljajnog aspekta promatrača, napomenula je Slijepčević Saftić.
Istaknula je kako nema konzistentnog mišljenja jesu li društvene mreže utjecale na pojavu ADHD-a, ali je sigurno da kod djece i mladih koji pate od ovog poremećaja treba ograničiti boravak pred ekranima. Zbog toga djeca i mladi imaju i značajne poteškoće u svladavanju školskog gradiva.
– Sadržaji igrica, kao i vrsta svjetla na sučelju, u mozgu djece i mladih dovode do biokemijskih promjena u mozgu koji se još razvija. Stoga ovi činitelji mogu ubrzati simptome ADHD-a, ali za napomenuti je da sami po sebi ne mogu utjecati na nastanak ADHD-a. Djeca i mladi radi svega opisanoga imaju značajne poteškoće u svladavanju školskog gradiva te se nerijetko preporučuje promjena oblika školovanja. U tom smislu je nužno napomenuti da je stanje potrebno evaluirati, da o tome mora postojati pisani trag te da se evaluacijom može preporučiti, ako je stanje poboljšano, vraćanje na redoviti oblik školovanja, otkrila nam je Slijepčević Saftić.
Kod odraslih s ADHD-om dolazi do konflikata u bračnim odnosima i problemima s financijama
ADHD je, napomenula je Slijepčević Saftić, poremećaj koji nastaje u dječjoj dobi i kod oboljelih se često nastavlja i u odrasloj dobi. Primarna dijagnoza može se postaviti kod odraslih, no u tom slučaju nužno je jasno definirati simptome i njihovu korelaciju sa simptomima koji su bili zamjetni u djetinjstvu.
– Naime, ako nisu postojali simptomi poremećaja pažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti u dječjoj dobi, dijagnoza ADHD-a ne može biti postavljena. Stoga je preporuka da u proces dijagnosticiranja ADHD-a u odrasloj dobi bude uključen netko od članova obitelji, poput roditelja, partnera, članova obitelji i slično, s obzirom na to da se simptomi, koji su nužni za postavljanje dijagnoze, mijenjaju kroz vrijeme, a sami pacijenti mogu imati ‘rupe u sjećanju’ na ranu dob, pojasnila je Slijepčević Saftić.
To je važno jer omogućava onima koji žive s oboljelima, smatra dječja neurokirurginja, da shvate kompleksnost poremećaja i razviju empatičan stav prema odstupajućim oblicima u ponašanju. Često su i sami pacijenti značajno frustrirani svojim tegobama.
– Stručnjaci, koji moraju biti dodatno educirani za problem ADHD-a, u tom slučaju donose procjenu koliko tegobe pacijenta otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Na primjer, ponavljanje razreda u školi, gubitak akademske godine, otpust s radnog mjesta, koliko utječu na izostanak kvalitetnih socijalnih interakcija i odnosa s prijateljima, obitelji i suradnicima te u kojoj mjeri smanjuju kvalitetu života pacijenta. Podatci o gubitku posla uslijed simptoma koje imaju, konflikti u bračnim odnosima, materijalni problemi prouzročeni ekscesivnim i impulzivnim trošenjem novca samo su neki od vodećih pojava u pacijenata s ADHD-om u odrasloj dobi. U konačno postavljanje dijagnoze, uz specijalno educiranog psihijatra, uključeni su i psiholozi, neurolozi, liječnici obiteljske medicine te socijalni radnici, zaključila je Slijepčević Saftić.
