Najpoznatija hrvatska spisateljica više je voljela školu negoli vlastiti dom
Naša najpoznatija hrvatska spisateljica i prva hrvatska novinarka imala je nesretno djetinjstvo. Utjehu i bijeg pronalazila je u knjizi, a srednjoškolski dani bili su joj najsretnije razdoblje u mladosti.
Galerija 16 Fotografija
Otvori
Marija Jurić Zagorka prva je slova naučila u dvorcu baruna Geze Raucha, nećaka omraženog mađarskog bana Khuena Hedervarya. Od početka se istaknula kao vrlo talentirana i vrijedna učenica.
Knjige su joj bile jedino utočiše od stalnih svađa njezinih roditelja. Umjesto da zbog odličnih ocjena pridobije naklonost i povjerenje svojih roditelja, njezina majka je uglavnom bila ljubomorna što joj se kćer interesira za stvari koje su u to vrijeme bile rezervirane za muškarce. Od katastrofalne atmosfere obiteljskog doma tek ju je spasio odlazak u Zagreb.
Kolege iz razreda bili su ljubomorni na njezine školske uspjehe
Majka nije bila jedina ljubomorna na njezin talent. Nerijetko su i kolege u razredu sa zavisti gledali na školske uspjehe Marije. Nakon usmenog ispitivanja za drugi razred, na kojem je briljirala, kolege su je odlučili šikanirati pa joj kasnije popodne uz uvrede nisu dozvolili da s njima sjedne za stol.
– Naš seoski učitelj je rekao: ‘Mirjana zna sve za prvi i drugi razred i dobila je odliku, baronese su isplivale s prvim redom, a baroneti imaju debeli drugi red’, prepričala je Zagorka u autobiografskom romanu ‘Kamen na cesti’ riječi utjehe jednog od njezinih rijetkih prijatelja.
Najsretniji dio djetinjstva proživljava u srednjoj školi
Dok je u školi oduševljavala svoje profesore, doma je uglavnom nailazila na nerazumijevanje. Vrlo brzo majka ju šalje kod tete u Varaždin gdje joj se situacija dodatno pogoršava. Jedini sretan dio dana provodila je u školskoj klupi. U spomenutom romanu kroz lik Mirjane Zagorka je prepričala svoja sjećanja iz djetinjstva. Njezina ju je kuma baš kao i majka neprestano optuživala da je pokvareno dijete.
Po završetku osnovne odlazi u Zagreb i upisuje Visoku školu sestara milosrdnica te napokon pronalazi mjesto gdje se osjeća poštivanom i voljenom. Godine koje je tamo provela vjerojatno su joj bile najljepše razdoblje njezinog života. Samostan se pretvorio u njezin dom, a djevojčice i opatica u obitelj.
– Vode je u školu gdje se sva pretapa u knjigu i svim biće predaje nauci. Ima tu mnogo djevojčica koje traže da im pomogne izraditi zadaće i to je neobično raduje. A kad nema učevnog sata, okupe se djevojčice oko nje i ona im pripovijeda o dvorima, jezerima, šumama kojima teče potok, a nitko ne zna kamo. Priča o selu, pastirima, priča o družini, o španu koji zna pričat, opisala je Marija lijepe trenutke iz Zagreba.
S 12 godina pokreće ‘Samostanske novine’
Sestra Bernarda u uplašenoj curici prepoznaje talentirano dijete te ju potiče na izražavanje i pisanje. Marija tamo piše svoje prve pripovijetke, drame i pjesme. S 12 godina osniva ‘Samostanske novine’ koje je sama pisala i uređivala, a godinu kasnije, tada popularni časopis ‘Bršljan’ objavljuje njezinu crticu ‘Pod sljemenom’. I dok se svi učenici, koliko god voljeli ili mrzili školu, najviše raduju ljetnim praznicima njoj je povratak kući uvijek teško padao.
– Zašto sam te rodila? Svaka mati ima svoje dijete koje je voli. Ti si kao otac. Sve ti je drago i milo što nije dom. Svaka se djevojčica u samostanu radovala da ide svojoj kući, samo ti ne. A one nemaju život koji ti imaš. Zla si kao tvoj otac, stalno joj je majka predbacivala pustolovni duh i želju za učenjem.
Prisilno ju udaju za 14 godina starijeg Mađara
Sve razrede u školi Sestara milosrdnica Marija prolazi s ocjenom veoma dobar, što je u to vrijeme opisivalo najbolje rezultate. Barun Rauch je zbog njezine nadarenosti i marljivosti ponudio financirati nastavak školovanja u Švicarskoj. Međutim, roditelji su je svega nekoliko mjeseci prije mature odvukli iz Zagreba i prisilno udali za 14 godina starijeg Mađara.
U nesretnom braku morala je pisati promađarske tekstove za njihove novine čime je mužu ostvarivala solidnu zaradu. Kap koja je prelila čašu bio je zahtjev urednika da osudi spaljivanje mađarske zastave prilikom otvorenja nove zgrade HNK i posjeta cara Franje Josipa I. Njezin joj domoljubni duh to ne dopušta pa umjesto osude Zagorka piše hvalospjev nakon čega bježi nazad u svoju domovinu.
Nakon puno truda i dokazivanja postaje prva hrvatska novinarka
Po povratku Marija Jurić Zagorka nastavlja raditi kao novinar. Za Obzor objavljuje nekoliko uspješnih tekstova, ali vlasnik tih novina nije ju htio zaposliti jer se protivio ideji da se žena može baviti novinarstvom. Zbog toga se Marija odluči svoje kritičke članke o vladavini Hedervarya slati mađarskim opozicijskim novinama. Nakon objave prevodila ih je i za Obzor, čiji vlasnik nije niti slutio da ih je ona sama i napisala.
Nakon što nadbiskup Strosmayer otkriva kako je ona pravi autor na njegovu se intervenciju, uz negodovanje urednika, ipak zapošljava u spomenutim novinama i 1896. godine postaje prva novinarka u Hrvatskoj i susjedstvu te jedna od rijetkih novinarka u cijeloj Europi. Kako bi se dokazala i opravdala povjerenje Zagorka je radila dvostruko više, ali i dalje bez priznanja i ravnopravnosti. Za sve novine i časopise koje je radila povećavala je čitanost i tiražu, ali ni to joj nije previše pomoglo.
U Obzoru objavljuje svoj prvi roman Roblje, a osim novinarskih tekstova i romana piše i drame za kazališta, surađuje sa satiričnim listo ‘Trn’, dvotjednikom ‘Vijenac’ i ‘Ženskim listom’. 1938. godine iznajmljuje stan na adresi Dolac 8 i pokreče vlastite ženske novine ‘Hrvatica’ koje su već nakon godinu dana zabranjene. Na spomenutoj adresi Zagorka je živjela do kraja svog života, a tamo je na kraju i preminula. Njezinu detaljnu biografiju i bibliografiju te sva životna ostvarenja možete pročitati na internet stranici zagorka.net.
