Naša velika književnica čak je četiri puta nominirana za Nobela, ali ga nikada nije dobila
Na današnji dan prije 145 godina rođena je autorica čiji su nam brojni likovi dobro poznati iz osnovnoškolske lektire. Osim u klupama, generacije današnjih studenata svojevremeno su se vjerojatno posebno povezale s animiranom i izmijenjenom, personificiranom verzijom simpatičnog Hlapića i Gite. Ti su likovi originalno proizašli iz pera Ivane Brlić-Mažuranić, žene koja je u duhu patrijarhata spajala pisanje sa svojom predanom dužnosti prema obitelji. Pišući za vlastitu djecu, ostavila je neizbrisiv trag u dječjoj književnosti, o njoj se pisalo u inozemstvu, a bila je i četverostruko nominirana za Nobela.
Foto: Wikipedia
Gotovo da nema djeteta koji se u nekom trenutku svog odrastanja ne susretne s Regočem i Kosjenkom, Striborom, Nevom Nevičicom, Potjehom ili Hlapićem. Iako je zbog zastarjelog jezika današnjim učenicima često teško ući u fantastične svjetove opusa Ivane Brlić-Mažuranić, svojim je djelima dostigla svjetsku slavu.
O njoj se pisalo u inozemstvu, a hvale ju i Šimić i Matoš
Nakon objavljivanja Priča iz davnina 1916., inozemni su ju mediji prozvali hrvatskim Andersenom, a Rusi usporedili s Tolstojem zbog kršćanskog svjetonazora prisutnog u njenim djelima. Postupno ju je počela zamjećivati i naša kritika. Njenim je radom, prvenstveno Pričama i Čudnovatim zgodama Šegrta Hlapića bio oduševljen Antun Branko Šimić, a pohvalno je o njenom stvaralaštvu pisao i Antun Gustav Matoš.
– Nemam riječi za pohvalu te deliciozne fabule, piše Matoš o Hlapiću dodajući da je ‘ta prekrasna knjižica demokratska, preporučujući nam radost i energiju, vjeru u sebe i zadovoljstvo sa siromašnim, ali radinim i poštenim životom.’
Patrijarhalnu dužnost prema obitelji spojila s pisanjem za svoju djecu
Rođena u Ogulinu u dobrostojećoj obitelji kao unuka političara i književnika Ivana Mažuranića te kći pisca i odvjetnika Vladimira, odmalena je bila podučavana. U dobi od 17 godina roditelji ju zaručuju za Vatroslava Brlića. Nedugo nakon, Ivana se udaje i rađa prvo od ukupno sedmero djece od kojih dvoje ne preživljava.
U duhu snažnog patrijarhata, Ivana je dužnost prema obitelji i djeci stavljala ispred svega. Čvrsto je vjerovala u tradicionalnu ulogu majke i kućanice, kao i toplinu doma. To je stavljala iznad vlastita samoostvarenja ili književne karijere. Kako je pisala za svoju djecu koja su voljela čitati, tu je dužnost spojila s idealom pisanja. Ono joj je bilo samo odmak od svakodnevice koju je, čini se, prihvaćala.
– Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer sam baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela od 18. do 64. godine kao svaka druga poštena žena. Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu, napisala je Ivana.
Djela joj nose snažne moralne poruke
Potaknuta svakodnevnim prizorima i usmenom književnošću, Ivana svoje likove oblikuje na način da u njih upisuje moralne osobine i vrijednosti. Većina opusa joj zato poprima moralno-poučni karakter utjelovljen na kršćanskom svjetonazoru. Načela dobrote, žrtvovanja i humanističko viđenje svijeta, nešto je čime su njena djela prožeta. Također, prema nekim izvorima, autorica likovima daje imena po vlastitoj djeci.
Prije no što se probila na književnoj sceni, objavljuje zbirku priča i pjesama za djecu Valjani i nevaljani (1901.), a nekoliko godina kasnije Školu i praznike. No, to je prošlo nezapaženo kod kritike i publike, vjerojatno jer je bila žena. Zatim 1913. objavljuje Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, a vrhuncem se njenog stvaralaštva smatraju Priče iz davnina iz 1916., zbirka od osam pripovijetki koje motive crpe iz slavenske mitologije.
Prva ženska članica Akademije prevedena je i na kineski
Manje od deset godina nakon, ta zbirka dobiva engleski prijevod, a kasnije biva prevedena na brojne svjetske jezike, čak i kineski. Usporedbe radi, zgode dječaka Hlapića prevedene su i na bengalski i japanski jezik.
Za svog je života Brlić-Mažuranić postala prvom ženskom članicom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Svakako valja napomenuti da ju kao dopisnicu u Akademiji nisu primili zbog njenog talenta i književnog ostvarenja nego, kako je stajalo u objašnjenju, kao kći Vladimira i unuku Ivana Mažuranića.
Svijet, ali i domaća kritika ipak je prepoznala Ivanin značaj pa su o njoj izvještavali inozemni listovi, a čak je četiri puta bila nominirana za Nobela. Spletom okolnosti nije ga dobila.
Unatoč tome što nakon borbe s depresijom život završava tragično, svojim opusom ostavlja značajan trag na prostoru dječje književnosti. Njene bajke, basne i romani nebrojeno su puta izvedeni na kazališnim daskama, a Hlapić je dobio animiranu i filmsku adaptaciju.
Njenog se opusa i lika svake godine u travnju prisjeća u rodnom joj Ogulinu te Slavonskom Brodu. Bogatim programom manifestacije U svijetu bajke Ivane Brlić-Mažuranić, prošlog su tjedna brojni školarci, ali i vrtićanci različitim aktivnostima na prostoru Tvrđave oživljavali njen fantastičan svijet.
