‘Ne zanimaju mene druga djeca, mene zanimaš ti’: Logičke pogreške u svađi roditelja i djece

Svađe s roditeljima zapravo su baš posebna stvar. Artiljerija koja se vadi u tim situacijama zaista je posebna. Danas smo to analizirali kroz prizmu neformalne logike. Ovo su logičke pogreške koje roditelji i njihova djeca najčešće koriste dok se svađaju.

Foto: Youtube screenshot; Tvoldy23

Roditelji

Znate onu situaciju kad se nešto porječkate s majkom ili ocem pa im kažete da nisu u pravu. ‘Tako je, mi smo glupi, mi ništa ne znamo’. Odviše nam je svima poznata ta manifestacija pasivne agresije. Iza nje se zapravo krije svojevrsna zamjena teza – jer uglavnom ne kažete svojim roditeljima da su glupi (barem se nadamo da to ne kažete) već oni to tako interpretiraju kako bi vas ušutkali. Jednostavnim riječima, oni malo iskrive vašu tvrdnju kako bi vas lakše ‘pobijedili’. Tu se radi i o svojevrsnom apelu na emocije, odnosno pozivanju na sućut – jer kako samo možete tako uvrijediti svoje roditelje. Nemojte se nervirati, to je svojstveno svim roditeljima.

Ponekad stvari postanu nešto oštrije. Danima ne očistite sobu, sve je puno odjeće, prašine i nereda. Neznajući kako da vas natjeraju da to napravite, roditelji često posegnu za nekom vrstom ‘prijetnje’. ‘Ajme ti se ako ne očistiš sobu’ ili ‘ako se vratim,a dnevna još nije usisana, vidjet ćeš svoje’. Radi se o drugoj podvrsti apela na emocije, odnosno pozivanju na silu. Ponekad se ta pogreška naziva i apelom na neželjenje posljedice u formi – ako ne želiš da se dogodi nešto grozno/loše po tebe, onda moraš napraviti x stvar.

Sigurno vam se dogodilo da ste nekada došli doma i starcima morali obznaniti da ste dobili jedinicu. Nekad viču, nekada to samo prihvate, a nekada posegnu za udžbeničkim pseudoargumentom. ‘Tako je, nemoj ništa učiti, past ćeš razred, postat ćeš smetlar’. Radi se o argumentu skliske padine koji najjednostavnije možemo objasniti kao zaključivanje u ekstreme ili pravljenje slona od muhe.

Roditelji nam jako često nešto pametuju. Istini za volju, većinu su vremena u pravu. No, ono što nerijetko manjka jest objašnjenje, argument ili razlog zašto bi nešto trebali uraditi ili ne. ‘Zato što sam ja tako rekla’ jedino je objašnjenje koje ponekada dobijete. Ovdje bi se moglo reći da roditelji koriste neku vrstu autoriteta koju imaju nad svojom djecom pa bismo ovakvo ‘opravdanje’ za neku tvrdnju mogli nazvati apelom na autoritet – jer nisu valjda oni, kao vaši roditelji, u krivu?!

Naposljetku, ono o čemu je nastalo do sada valjda već tisuće memeova i nije primjer logičke ili neformalne pogreške. Radi se o čistoj logičkoj nedosljednosti. Recmo da ste dobili neku lošu ocjenu. Prvo što će vas roditelj upitati kad dođete kući i to im obznanite je – što su dobila druga djeca? Jer ako su mogla druga djeca dobiti bolju ocjenu, onda ste mogli i vi. Logično. No, ako je situacija ista i većina razreda je dobila lošu ocjenu, a vi to upotrijebite kao argument dobit ćete sasvim suprotan odgovor. ‘Ne zanimaju mene druga djeca, mene zanimaš ti’. Sljedeći put kad vam to kažu, upozorite ih da su nedosljedni. (Možda ipak ne, osim ako ih ne želite previše razljutiti.)

Djeca

Da ne pomislite kako ste sišli direktno s Olimpa, odmah nastavljamo i s vašim pseudoargumentima. Nastavimo od posljednje situacije. Kada svoju lošu ocjenu pokušate opravdati time i da su drugi dobili loše, time zapravo ne govorite puno. Kažete samo da su drugi loši jednako kao i vi. To vas nikako ne čini boljima. Neuspjeh je i dalje tu. Argumenti nisu matematika i dva minusa ne čine plus, pa tako ni ad hominem argumenti tipa ‘ti si također…’ ne uspijevaju opravdati vaše postupke i loše rezultate.

Mnogo je zapravo opravdanja za loše ocjene ili nepodopštine u školi. Pa tako često posegnete za onom ‘profesorica me mrzi/ne voli me’. Apelirajući na sućut i emocije svojih roditelja pokušavate umanjiti svoj neuspjeh. To, uglavnom, ne uspijeva. I, uglavnom, ne bi trebalo uspijevati. Sigurno ima slučajeva kada vas profesor uzme na zub, no iskustvo govori da se ta tvrdnja češće koristi kao izlika, nego kao opis stvarnosti.

Ponekak, pak, od roditelja odlučite sakriti da ste dobili lošu ocjenu ili neku packu zbog nedoličnog ponašanja u školi. A onda kad roditelji to saznaju i optuže vas za laž, možda i stave u neku vrste kazne, često posegnete za opravdanjem. ‘Nisam lagao, samo ti nisam rekao cijelu istinu’ ili ‘samo sam prešutio reći ti istinu’. Premda, moralno i filozofski, možda i postoje neke relevantne razlike između laži i prešućivanja istine, posljedica je, kao i motiv u ovim situacijama, uglavnom ista. Ne želite snositi odgovornost za svoje loše postupke pa stoga lažete ili prešućujete istinu. Stoga ovdje laž i prešućivanje, kako su umnogome slični, možemo poistovjetiti. To što vi ne radite isto već se pokušavate izmotati, tipičan je primjer pogreške redefiniranja pojma kako bi se opravdali ili ‘pobijedili’ u raspravi.

A nekad se baš znate obući u široke hlače pa se zainatiti roditeljima. ‘Ako me staviš u kaznu, tek onda neću ništa učiti’. Pokušavate, jel, roditeljima, pokazati da sama svrha kažnjavanja neće biti ispunjena i to posebice ako budete u kazni. Radi se o tipičnom apelu na neželjene posljedice. Izlizana retorička figura i dosta siguran način za još više razljutiti roditelje.