Netflix ima seriju o jednom od najvećih monstruma: Bingeao sam je u jedan dan
Monster: Jeffrey Dahmer Story najnovija je true crime serija na Netflixu. Dahmer je, za one koji ne znaju, serijski ubojica koji je od 1978. do 1991. kada je uhićen ubio ukupno 17 mladića. Njegove psihopatske tendencije nisu stale na tome. Većinu je drogirao, seksualno zlostavljao, na njima provodio eksperimente pokušavajući stvoriti ‘zombije’. U njegovom su stanu nađeni ostatci nekolicine žrtava, a istražiteljima je, i prije no što je sam priznao, bilo jasno da, među ostalim, imaju posla i s kanibalom. Bingeao sam seriju u jedan dan i ovo je nekoliko stvari koje biste, prije nego stisnete tipku play, trebali znati.
Scena iz trailera za Monster: Jeffrey Dahmer Story
Foto: Youtube screenshot; Netflix
True crime nikad nije bio popularniji. Ni u jednom kutku kreativnog stvaralaštva – bilo da je riječ o dokumentarcima, serijama ili podcastima – ne možete izbjeći taj žanr. Bilo da željno iščekujete novi nastavak koji će pokriti onog najgoreg psihopatskog ubojicu ili se zgražate od same pomisli, činjenica stoji. Ljudi su se zakačili.
Trend je kulturno invarijabilan i u većini zapadnjačkih populacija, od srednje Europe do Kanade, neki od najgledanijih komada upadaju upravo u true crime žanr. Takva je i nova Netflix serija Monster: Jeffrey Dahmer Story, trenutno najgledanija stvar na hrvatskoj verziji streaming servisa. Dahmer je, za one koji ne znaju, serijski ubojica koji je od 1978. do 1991. kada je uhićen ubio ukupno 17 mladića.
Njegove psihopatske tendencije nisu stale na tome. Većinu je drogirao, seksualno zlostavljao, na njima provodio eksperimente pokušavajući stvoriti ‘zombije’. U njegovom su stanu nađeni ostatci nekolicine žrtava, a istražiteljima je, i prije no što je sam priznao, bilo jasno da, među ostalim, imaju posla i s kanibalom. Priča je, ukratko, grozna, a Dahmer će ostati zapamćen kao jedan od najgorih (serijskih) ubojica u povijesti. Kao netko tko religiozno prati true crime, deset epizoda ove mini serije bingeao sam u jedan dan. Ovo je tekst za vas koji još niste stisnuli play, čisto kao neko upozorenje. Vjerujte mi, treba vam.
Ako imate slab želudac, ovo nije za vas
Ovo je poprilično jasno. Ako vam ne leže trileri, niste u stanju pogledati klasičan horor i sve vam to, ukratko, izaziva nelagodu pa možda i noćne more – serija o Dahmeru nije za vas. Ne stišćite tu tipku, ne krećite na putovanje koje nećete moći dovršiti. Bez imalo pretjerivanja, ovo je jedna od najtežih stvari koje sam imao prilike pogledati. Čak i ako volite true crime, zapitajte se jeste li u stanju.
Nema preuveličavanja, većina toga je precizno i istinito
Vjerojatno glavni razlog zašto je ova serija tako teška i jeziva je zato što, dosta precizno, rekreira stvarne događaje. Likovi koje vidite, mjesta, okolnosti, nisu samo dio dobro posloženoj platna fikcije, već stvarne osobe, stvarna mjesta, stvarni događaji. Žrtve, njihove obitelji, susjedi, kolege, obitelj ubojice. Neki su od njih još uvijek živi.
Slušati o tome u dokumentarcu i podcastu nije ugodno. No, gledati igranu seriju koja se odvija kao svaka drugo fikcijsko djelo, znajući da nije fikcija – to je posebna razina nelagode. Toga postanete svjesni već u prvih pola sata prve epizode koja započinje mučnom scenom i gledatelju odmah daje do znanja što može očekivati u nastavku.
Većina je događaja ispričana precizno, a autori stavljaju poseban naglasak na trulost sustava koja je bijelcu poput Jeffreya Dahmera omogućila da u većinskom crnačkom kvartu čini najgore zločine koje možemo zamisliti; da to radi kroz cijeli niz godina, relativno neopterećeno i bez straha da će ga uloviti. To daje i socijalnu dimenziju cijeloj priči koja će vam na trenutke biti mučnija i od samih zločina.
Glumci su sjajni, ali…
To su bili stvarni ljudi, mučeni, zlostavljani i ubijeni, njihove obitelji istraumatizirane, zbog jednog poremećenog čovjeka i društva koje mu je, realno, omogućilo da to čini kroz tako dug period vremena. Gledati kako se na malom ekranu odvija nečiji život, posljednji trenuci, smrt, trauma najbližih i borba za pravdu, nadasve je nadrealno.
Često se tu ističe, što je i sada već slučaj, da su glumci sjajni. Evan Peters je, utjelovivši Dahmera, nadmašio samog sebe. Tu nema sumnje, ali, ipak, treba biti oprezan. Dobra gluma i režija ne smiju zamaskirati činjenicu da su likovi koje neki od tih glumaca utemeljuju sadistički ubojice koji su nanijeli toliko zla i boli čitavim zajednicama ljudi. Jedno je cijeniti talent glumaca, a drugo romantizirati likove koje utjelovljuju. No, granica je tanka. Zapamtite to prije nego što na društvenim mrežama objavite neki nepromišljeni hvalospjev.
Obitelji žrtava i dalje nemaju mir
Obiteljima zlostavljanih i ubijenih žrtava njih ništa ne može vratiti. Samim time što su proživjeli tu nezamislivo groznu traumu, život im više nikada neće biti isti. Ovakve serije, koliko god ih netko procijeni dokumentarno, informativno vrijednima, čak i u pogledu davanja glasa onima kojima je oduzet, imaju i nezaobilaznu negativnu stranu.
Svaki put kada se nešto novo snima o Dahmeru, ili bilo kojem zločincu tog kalibra, obitelji i prijatelji žrtava ponovno proživljavaju teške životne trenutke, traume i oživljavaju rane koje nikada nisu – i vjerojatno neće – zacijeliti.
Mediji već pišu o nekim članovima obitelji žrtava koje su se požalile da svakih nekoliko godina, pa tako i sada, dobivaju pozive i dopise od medija samo zato što netko želi zaraditi novac na novom uratku o zloglasnom ubojici. To je nemoguće izbjeći, ali nije naodmet imati na umu svaki put kada poželite pogledati novi film ili seriju o personama poput Jeffreya Dahmera i zločinima koje su počinili.
