Naš mozak funkcionira drugačije kad dublje razmišljamo o nekom problemu ili zadatku, a drugačije kad samo brzo prikupljamo podatke.Ova teorija dolazi od profesora Nicholasa Carra, nominiranog za Pulitzerovu nagradu, a koji je autor američkog bestselera „Što internet radi našem mozgu?“
Mozak često puta ne želi slušati svoga vlasnika i nađemo se u situaciji da se moramo intenzivno koncentrirati na čitanje teksta redak po redak, jer nam pozornost skače s jednog podatka na drugi. U tom trenutku je i profesor Carr zaključio da se mozak želi ponašati kao i internet, kao naši smartphonovi. To i nije neobičan podatak, jer ljudski mozak se oduvijek razvijao sa svojom okolinom. Kad je čovjek izumio sat, promijenio se način na koji razmišljamo, pa danas bez velikih napora sinkroniziramo naše zadatke u određenom vremenskom okviru.
Na sličan način je i internet promijenio funkcioniranje naših sivih stanica. Oni silni sati koje smo proveli pred našim monitorima naučili su i naš mozak da brzo upija sve informacije, da uspjeva što efikasnije prelaziti s jednog dijela ekrana na druge, a naša vizualno prostorna inteligencija nikad nije bila veća. Svejedno, naš mozak je često puta preopterećen mnoštvom informacija koje konstantno upija, pa se može dogoditi situacija u kojoj više nećemo razlikovati ono bitno od manje bitnog.
Prema zadnjim istraživanjima profesora Carra, odrasla osoba provede pred ekranima, televizijskim ili kompjutorskim dnevno 8,5 sati, a s papira čita oko 20 minuta. Upravo u tom zecu leži grm. Jer kad se mi prebacimo s monitora i otvorimo korice knjige, naš mozak se teško vraća na tzv. stare navike, jer je naša radna memorija preopterećena s mnoštvom bannera, slika i tekstova koje smo upijali zadnjih par sati. Tolika posvećenost primanju podataka preko interneta dovodi u pitanje našu sposobnost za procjenu informacija i može nam biti teško razlikovati ono što je korisno od nebitnih podataka. Upravo zato i školama koje će uvesti novu tehnologiju, treba biti na umu i ovaj problem koji je iznio profesor Carr.
U Lijepoj našoj će se još jako dugo svakog rujna čitati o skupocjenosti srednjoškolskih udžbenika i težini školskih torbi, a možda će unuci unuka naših unuka i nositi tablete gotovo lepršajući na putu do škole, a ne pod utezima knjiga iz matematike iskrivljavati svoje još nerazvijene kičme. Možda s tabletom u ruci đaku generacije 2048/2049 život i bude olakšan, ali možda neće imati toliku sposobnost kritičkog razmišljanja i razumijevanja problema sa velikim stupnjem koncentracije, kao oni neandertalci iz 2011. koji su u školu nosili torbe (!!!).
Stoga, knjigu u ruke i naći način kako naučiti povijest za sutra, jer možda će pitati.
