Nisam Grinch, ali nemojte me pitati ‘a di ćeš za novu?’
Svi znamo da čim ljeto završi, počinje briga oko toga gdje se slavi Nova godina. Gdje, kada točno, s kime? Što ćemo obući, hoće li nam biti hladno i isplati li se imati temperaturu zbog jednog izlaska? Jako puno pitanja, a jako malo odgovora.
Jedna sam od onih osoba kojima zaista nije jasno zašto slavimo Novu godinu. Apsolutno sam ona osoba koja svake godine piše novogodišnje odluke (nekih se čak i uspijevam pridržavati cijele godine!) i definitivno držim do novih početaka, no stvarno mi nije jasno zašto se slavi Nova godina.
Gledajući jedan od loših sitcoma, sjećam se da je bila neka blagdanska epizoda, shvatila sam koliko je to besmisleno. Mi doslovno slavimo to što se Zemlja jednom okrenula oko Sunca. I to na onaj dan kada smo mi odlučili da bismo to trebali slaviti. Ako to nije najgluplji razlog za slavlje, onda stvarno ne znam što je.
Blagdane razumijem, zato što ipak postoji vjerska motivacija iza cijele priče, koju vi morate ili ne morate podržavati ili prihvaćati, pa čak i iza praznika. Svima nam je omiljeni praznik rada, kada ustvari slavimo naš rad. No što točno slavimo za Novu godinu? Apsolutno ništa.
Živčani slom
Stoga, kada me ljudi počnu pilati s pitanjima ‘šta ćeš za novu?????’, para mi počne lagano izlaziti na uši, a već polovicom prosinca, taman usred svih kolokvija i seminara, doživim lagani slom i odlučim da ću Novu dočekati spavajući.
Najgora stvar kod novogodišnjih izlazaka jest ta što postoje užasno visoka očekivanja. Ne znam je li mi se ikada dogodilo da sam doživjela da je proslava Nove bila ni približno dobra koliko sam mislila, zamišljala i očekivala da će biti. Uvijek dođe do nekakvog razočarenja – bilo da se radi o lošem vremenu (što je ful čudno s obzirom na to da je prvi mjesec), isforsiranoj atmosferi ili jednostavno danu koji nije naš.
Zaista inače nisam Grinch, ali kada je riječ o Novoj godini, najradije bih legla ispred televizije u omiljenoj pidžami, popila čašu šampanjca u ponoć, oprala zube i legla u krevet. Kao studentici, kronično mi fali sna, pa mi činjenica da bih mogla spavati više od 5 sati u komadu (što je postalo luksuz!) zvuči puno primamljivije od smrzavanja na hladnoći, okružena s pijanim i pomalo očajnim ljudima.
Mislim da problem sa slavljenjem Nove kreće od toga što se radi o nečemu što nam je totalno strano i neopipljivo. Kada slavimo svoj rođendan, slavimo to što smo MI godinu dana stariji, što MI sada imamo neke privilegije (bilo da se radi o punoljetnosti ili jednostavno mogućnosti da maltretiramo sve naše mlađe prijatelje). Što radimo na Novu godinu? Slavimo Zemljin rođendan? Pa i da i ne…
Može li ‘objašmnjenje’?
Sve skupa, radi se o jednoj običnoj noći koja nema nikakav legitiman razlog zašto bi trebala biti posebna, niti zašto bi se trebala proslaviti tako da se ubijemo od alkohola i hrane i onda jedno tri dana ne možemo doći k sebi. Ne da ja imam nešto protiv takve vrste druženja, već mi samo nije jasno zašto se to uvijek forsira za Novu.
Novu ne slavim doma otkako sam bila sedmi razred, imala 13 godina i bila u fazi ‘it’s not a phase mom, leave me alone’, iako je gotovo pa svake godine bilo bez veze. Možda ne dovoljno bez veze da požalim što sam izašla iz kuće (iako je bilo i toga), ali definitivno nije bilo ništa spektakularno.
Pretprošle godine sam se odvažila slijediti svoje srce i odlučila sam ostati doma te u omiljenoj pidžami ući u Novu. I moram priznati da je to bio jedan od boljih dočeka u dugo vrijeme. Osim što nisam imala pritisak oko toga što ću, gdje ću, kako ću, s kim ću, bilo je logistički jednostavnije.
Nisam morala čekati taxi dvadeset i sedam tisuća godina da mi se napokon javi, samo da mi kaže kako trenutno nema slobodnih vozila. Nisam morala pretvarati se i uvjeravati da mi nije hladno, kada dobro znam da je. Nisam morala brinuti oko toga hoće li mi netko baciti petardu u glavu ili ću se uspjeti na vrijeme izmaknuti. Život mi je bio puno jednostavniji i ljepši.
Samo smireno
Pa vas molim, nemojte misliti da morate Novu slaviti kao da se radi o zadnjem danu na Zemlji – ne morate. Postoji sutra, postoje neki drugi, ljepši i zabavniji izlasci, i postoji milijun i jedna pametnija stvar od odgovaranja na pitanje ‘a šta ćeš za novu’.
Ironično, znam da svih zanima gdje će tko za Novu, pa ću vam otkriti moje skromne planove, koji se sastoje od sljedećega: opuštena večer u omiljenoj pidžami kod najbolje prijateljice na sleepoveru. Poželjna boca dobrog vina, ali ne nužno, DVD najboljeg Barbie crtića ikad snimljenog (Barbie princeza i seoska djevojčica, ako niste sigurni u odgovor) te palačinke s čokoladom.
Kako bi Doris rekla, malo mi za sriću triba.
