Nisu pismeni svi koji znaju 30 slova abecede: Zbog ovih ćete pogrešaka djelovati neuko i nepismeno
Prema tradicionalnoj definiciji, pismena osoba je ona koja poznaje pismo (kao sustav znakova kojima se zapisuje jezik) te umije čitati i pisati. Zanemarimo li nove okolnosti, odnosno činjenicu da je u suvremenom okruženju teško biti i djelovati, bez poznavanja novih komunikacijskih tehnologija odnosno mrežnih kanala kojima se ta komunikacija odvija, u Hrvatskoj živi manje od 1% nepismenog stanovništva. Točnije po popisu iz 2011. bilo je točno 0,8% nepismenih, a kako je danas Međunarodni dan pismenosti, odlučili smo vas podsjetiti na neke značajne pravopisne zakonitosti, kako ne biste bili tek netko tko poznaje 30 slova abecede, ali ih baš i ne raspoređuje na prava mjesta.
Foto: Kaitlyn Baker; Unsplash
Prije toga spomenimo da je UNESCO davne 1967. godine utemeljio Međunarodni dan pismenosti, kako bi se tog dana posebno naglasila i promovirala važnost učenja i pismenosti, ali i osvijestila javnost o problemu nepismenosti, koji još uvijek pogađa znatan dio stanovništva. Upravo UNESCO-ov statistički institut je 2015. godine objavio podatke, koji pokazuju da je u svijetu pismeno 86.3% stanovništva iznad 15 godina.
Najmanje pismenih u Južnom Sudanu
U tom prosjeku udio pismenih žena je 82.7%, a muškaraca 90%, što je između ostaloga uvjetovano općenito teškim položajem žena u pojedinim dijelovima svijeta.
Prema spomenutim podacima UNESCO-ova statističkog instituta (UNESCO Institute for Statistics), a koji su bazirani na praktički svim zemljama svijeta, najmanji udio pismenog stanovništva ima Južni Sudan (26.8%).
Loše kotiraju i Gvineja (30.4%), Afganistan (38.2% / muškarci 52%|žene 24.2% – najveća razlika u postotku pismenih muškaraca i žena unutar države), Benin (38.4%), Burkina Faso (36%), Srednjoafrička Republika (36.8%), Mali (38,7%).
UNESCO-vi podaci govore da od 781 milijuna nepismenih ljudi u svijetu, njih čak tri četvrtine žive u Južnoj Aziji, Zapadnoj Aziji i Supsaharskoj Africi.
Najčešće pravopisne pogreške
Prethodno smo spomenuli, kako je u suvremenom dobu opseg pojma pismenost nešto širi, nego što je to ‘poznavanje pisma te umijeće čitanja i pisanja’. No, čini se da su mnogi prilikom dolaska u fazu upoznavanja s modernim tehnologijama komuniciranja, preskočili osnove hrvatskoga jezika.
Stoga ćemo još jednom podsjetiti na učestale pravopisne greške, koje se uz malo truda mogu ispraviti, a veoma utječu na reputaciju pojedinca. Vjerojatno ste se i sami uhvatili u situaciji da obezvrijedite razumna stajališta osobe, koja je pišući o određenoj temi napravila niz neoprostivih pravopisnih pogrešaka.
Neznam ili samnom – Ove greške su neprostive i kada se pojave u (ne)pismenom izričaju pojedinca, svakako stavljaju upitnik na izneseno stajalište. Niječnica -ne se uvijek piše odvojeno od glagola. Iznimke su glagoli nestati, nedostajati, nemati (nestajem, nedostajem, nemam) kojima je niječnica dio osnove te oblici nemoj, nemojmo, nemojte; nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu; nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu.
Instrumental zamjenice ja se uvijek piše odvojeno od prijedloga pa tako i u slučaju sa mnom, s tobom itd. Pazite i na s ili sa. Oblik -sa ide se koristi samo ispred riječi koje počinju s: c, s, z, č, ć, š, ž, đ, dž, ispred suglasničkih skupova ps, ks, pš te u navedenom primjeru osobne zamjenice prvog lica jednine u instrumentalu (sa mnom).
Hrvatski, Njemački, Istarski – Pridjevi nastali od vlastitih imenica, koji završavaju na -ski ili -čki, pišu se malim slovom. Iznimke su slučajevi kada su takvi pridjevi početne riječi naziva institucije (Hrvatski nogometni savez) ili primjerice studijskog smjera (studij Njemačkog jezika).
Sljedeći ili slijedeći – Sljedeći je pridjev, što znači da pobliže označava imenicu, dok je slijedeći glagolski prilog sadašnji. Tako da sljedeći koristimo u situacijima kada opisujemo imenicu (sljedeći puta ću pametnije), dok je slijedeći prilog pa opisuje okolnosti glagolske radnje (Slijedeći prosute kamenčiće Ivica i Marica su se vratili kući).
Pleonazmi tipa ‘no međutim’ ili ‘ja osobno’ – No međutim i ja osobno su konstrukcije koje se mogu uočiti u grubim forumskim prepiskama, ali i u korespondenciji visokopozicioniranih diplomata. Što je pogrešno u navedenim konstrukcijama, kao i u ‘kako i na koji način’, ‘oko desetak’, ‘čak štoviše’, ‘javno objaviti’ i ‘nužno i potrebno’, ne treba previše naglašavati.
Oba ili obadva – Primjer koji ćete također u jednom danu čuti u vijestima, u Saboru, a i na tržnici. Obadva jednostavno nije valjana riječ, budući da iz nje nije jasno o kojem se broju ljudi, predmeta ili čega drugog radi. Neki ga opravdavaju kao stilski pleonazam odnosno kao pleonazam koji služi za pojačavanje značenja riječi, premda ostaje nejasno što bi se to trebalo pojačavati u nečemu tako egzaktnom kao što je broj.
Će mo, biću – Suprotna navika od gore navedenog vezivanja dviju riječi (samnom; neznam) je razdvajanje riječi, koje se vrlo učestalo očituje u nenaglašenim nesvršenim oblicima glagola htjeti – će mo umjesto ćemo itd. Kad smo već kod pomoćnih glagola, recimo i to da u futuru prvom glagola biti često viđamo pogrešku spajana infinitiva glagola -biti i nenaglašenog oblika glagola htjeti -ću (biću, biće) umjesto bit ću ili bit ćeš. Ta pogreška je dijelom rezultat jezičnih dodira hrvatskog jezika sa srpskim i bošnjačkim jezikom, kod kojih su navedeni oblici (biću, biće) ispravni. Greška koja se javlja s ovim inverznim oblikom futura prvog glagola biti je i oblik biti ću. Ako infinitiv u inverznom obliku futura prvog završava na -ti, gubi mu se vokal pa je ispravan izraz bit ću ili htjet ću. Ako infinitiv završava na -ći, vokal se ne gubi (reći ću).
Još neke učestale pravopisne pogreške možete pogledati u analizi podataka Hrvatskog akademskog spellcheckera (Hascheck) te u podacima koje smo prethodno prikupili na forumima te komentarima na društvenim mrežama.
