Nora Krstulović: Tko me ovdje može pogledati u oči i priznati da nikada nije skinuo torrent?!
Tko nikada nije skinuo barem jedan torrent? Malo je takvih, a vjerojatno je i malo predstava koje u svojim izvedbama ugošćuju hrvatske glazbenike poput Damira Urbana, Remi, Let3, Ante Casha, Kandžiju i brojne druge. Na predstavi „Priroda i društvo – uvod u kapitalizam za početnike“ nastale u koprodukciji ZKM-a, kolektiva SKROZ i HDS ZAMP-a u režiji Nore Krstulović možete od vaših omiljenih zvijezda saznati sve o tome kako postati slavan i zašto ne, kako napraviti hit, zašto „skidamo“ torrente, ali i čuti neke od najdražih vam pjesama. Mi smo odlučili porazgovarati s redateljicom Norom Krstulović koja nam je objasnila o čemu je zapravo riječ u predstavi.
Redateljicu smo uhvatili na posljednjim pripremama oko subotnje premijere. I dok je scenografija za nadolazeću premijeru na pozornici ZKM-a iz minute u minutu počela dobivati svoj finalni oblik, u prvim smo redovima gledališta s autoricom predstave ugodno popričali o vječitim problemima oko kazališnog repertoara za mlade, cijenama karata i naravno o samoj predstavi koja se bavi autorskim pravima.
Budući da su naši čitatelji mlađa populacija, s Vašeg profesionalnog stajališta, koliko se razlikuje stvaranje predstava za mlade u odnosu na predstave za stariju publiku?
Razlikuje se u toliko što definitivno morate odabrati temu i jezik koji će njih zaintrigirati da dođu u kazalište jer repertoarne politike hrvatskih kazališta, ali i sustav u cjelini uopće ne uzimaju za ozbiljno već godinama. Dakle, ne postoji repertoar za koji ja mogu zamisliti da bi ga moj sin koji ima 16 godina želio ići gledati. Kad se tako nešto dogodi on ode, ali toga ima užasno malo. Mislim da je ključna razlika to da mladi užasno puno istražuju i imaju relativno niski prag tolerancije na političku korektnost i forme i zanima ih prije svega sadržaj. Njih ne možete „namamiti“ u kazalište na dekorativnu izvedbu. To je za mene bio najveći poticaj da radim ovu predstavu, zato što, ako moj sin može izaći zadovoljan s moje predstave onda mi je to pokazatelj da je predstava bila zanimljiva njegovoj generaciji.
Radi li se o većoj odgovornosti kada se režira predstava za mlade, obzirom da ih predstavama nekad želimo educirati?
Ja bi voljela vjerovati da kazalište ili bilo koja druga vrsta umjetničkog stvaranja ima neku ozbiljnu odgovornost. Čim se to počinje gradirati je li nam važnija ova ili ona publika netko nastrada. U Hrvatskoj je doista stvorena neka slika da su predstave za djecu i predstave za mlade neko manje vrijedno kazalište i mislim da je posljedica takvog tretmana činjenica da nam ozbiljno ponestaje publike za neke kazališne forme. Smatram da je to lekcija svima nama koji proizvodimo kazalište, da moramo čim prije ozbiljno shvatiti problem. Utoliko je možda veća odgovornost zato što imam osjećaj da ulazimo u jedan zrakoprazan prostor u kojemu zaista ima jako malo predstava koje su posvećene mladoj publici, ali van tog osjećaja mislim da bi nam sva publika trebala biti jednako važna.
Prije dva tjedna na našem smo portalu postavili anketu „Koliko često odlazite u kazalište?“. Anketa je pokazala da više od pola mladih u kazalište odlazi samo kada je riječ o organiziranim izletima. Kako ih potaknuti da oni sami, bez utjecaja obrazovnih institucija steknu naviku odlaska u kazalište?
Uzeti ću za primjer nadolazeću predstavu. Mi smo upravo pokušali u načinu na koji smo medijski iskomunicirali ovu predstavu i putem društvenih mreža i u press materijalu, u vizualnom identitetu i u vidu plakata i na svaki drugi mogući način dati mladima do znanja da govorimo njihov jezik i da se bavimo nečim što mislim da je i njihova sfera interesa. Razlika između kazališta i velikog broja drugih umjetnosti je što stvarno morate napraviti taj napor ustati se, obući se, doći na mjesto izvedbe. E sad je tu potrebna i svojevrsna solidarnost pa se ja nadam da će način na koji mi komuniciramo o predstavi, da ih isprovociramo da bar dođu „bacit oko“. Ako im se ne sviđa, slobodno neka izađu nakon pet minuta, ali moraju nam dat šansu. Meni je jasno da zbog načina na koji općenito kulturni establishment u Hrvatskoj pristupa mlađoj publici imaju puno razloga da nam ne vjeruju, ali nadam se da će nama dati šansu i da ćemo uspjeti ostvariti neki dijalog. Mi isto ne znamo s potpunom sigurnošću što to njih zanima i jedina informacija koju imamo je ona koju dobijemo od njih u direktnoj komunikaciji pa onda nek dođu i nek kažu što ne valja.
Jesu li problem cijene karata?
Nisam sigurna da je problem u cijeni mislim da hrvatska kazališta s velikom sviješću nude dosta velike popuste. Problem je što ti popusti nisu dovoljno dobro iskomunicirani s jedne strane, a s druge strane što je opća medijska slika takva da mediji koje kazalište odabire za komunikaciju svojih projekata nisu mediji koje mlada publika konzumira. Moramo shvatiti da većina mlade populacije ne čita redovito novine, ne gleda redovito televiziju opet iz istog razloga – jer im ne vjeruje, a mislim da i s dobrim razlogom. Mi moramo naći drugi način da s njima direktno komuniciramo. Kako se dugo bavim predstavama za mlađu publiku, vidim stvarno veliki dio krivnje na nama kao na zajednici. Dugo godina je funkcionirao taj sustav gdje su i kroz osnovnu i srednju školu redovito profesori dovodili djecu na predstave. Toga je naravno, zbog ekonomske situacije daleko manje i mi smo nekako jednostavno prešli preko toga i sad se odjednom čudimo što nam više ne dolaze. Odgovornost je i na nama i na sustavu i u krajnjoj liniji, na društvu koje bi trebalo poticati da mladi ljudi konzumiraju što više kulture jer ona društva kojima se to ne dogodi neslavno završavaju. Mislim da mi moramo pokazati neku inicijativu.
Riječko kazalište izvrsnim studentima nudi besplatne karte, a malo tko zna za to…
Upravo to. Znači ako imate stvarno fantastičan model – Nagrađujemo one koji dobro uče, a ne uložite još i taj napor da do njih dođe ta informacija, to kao da niste ništa niti napravili. Svima nama koji se bavimo autorstvom potreban je servis ljudi koji se bave menadžmentom, koji rade druge stvari van same scene; da se mi više koncentriramo na stvaranje predstave, a stručni ljudi oko nas da obavljaju servis komunikacije s medijima pa tako i s mladima.
Premijera predstave „Priroda i društvo – uvod u kapitalizam za početnike“ je u subotu. Ono što znamo je da se bavi pitanjem autorskih prava u digitaliziranoj eri. O čemu je zapravo riječ?
Temeljna motivacija za nastanak predstave i centralni problem je intelektualno vlasništvo u doba digitalne ekonomije. Mi preko te teme želimo objasniti kako funkcionira kapitalizam i koja je pozicija uopće autora i autorstva danas u društvu te koje su posljedice po društvu kada se autore ne cijeni i do kud nas sve to može dovesti. Tako smo istražujući tu temu morali i sebe zapitati koliko mi cijenimo vlastiti rad?! Koliko cijenimo tuđi rad?! Ima jedna zgodna replika u predstavi: „Tko me ovdje može pogledati u oči i priznati da nikada nije skinuo torrent?!“ Pokušali smo zapravo spojiti stvarni problem koji je ujedno i zakonodavne prirode s realitetom Hrvatske danas i naših života. Željeli smo napraviti predstavu koja se tiče i nas koji je radimo i autora koji je izvode, a to su glumci, ali i publike koja je velikim dijelom naša bliska našoj ekipi jer imamo djecu tih godina i razgovaramo dosta s njima pa si umišljamo da znamo što je zanimljivo napraviti za njihovu dob.
Predstava je namijenjena starijim osnovnoškolcima i prvim razredima srednje škole, ali tema zvuči zanimljiva i nama koji smo malo stariji…
Mislim da je to malo pogrešno iskomunicirano. Dakle najniža dob za koju mi procjenjujemo da može gledati predstavu su sedmi i osmi razredi osnovne škole, ali svatko tko je stariji od 13 godina ovu predstavu može shvatiti. Ova predstava je upravo ono što naša kazališna kompanija uvijek radi, a to da radovi koje mi postavljamo na scenu funkcioniraju na različitim razinama istovremeno. Ja to volim usporediti s Pixarom: kad ste roditelj i imate malo dijete vi se smijete na jedne šale, a dijete na druge. Upravo smo i ovom predstavom pokušali ostvariti jezik koji će odgovarati i mlađima i onima nešto starijima.
Koja je uloga ZAMP-a u predstavi?
Oni su zapravo bili inicijatori projekta , željeli su napraviti umjetničku akciju koja bi progovarala o autorstvu i autorskom pravu. Nama su ponudili suradnju, a onda smo mi cijeli projekt predložili ZKM-u. Oni su to objeručke prihvatili i uvidjeli koje su prednosti i što takav produkcijski i autorski koncept nudi. Ovo je predstava kojoj su koproducenti jedna organizacija nezavisne scene, jedna javna ustanova i jedna strukovna udruga. Dakle spojili su se svi segmenti društva da progovore o autorstvu i mislim da je to odličan model za neke daljnje suradnje.
Glumačka ekipa je spoj više različitih generacija. Kako ste ih birali za predstavu?
Mi smo glumce birali tako što smo nakon dogovorene suradnje sa ZKM-om ponudili ansamblu da ćemo mi napraviti trodnevnu radionicu na kojima ćemo mi pokazati naše metode, pokazati čime se i na koji način želimo u predstavi baviti. Tko želi biti u ekipi je dobro došao i tako smo dobili ekipu odličnih glumaca, a to su Edvin Liverić, Jasmin Telalović, Zoran Čubrilo, Mia Biondić i Anđela Ramljak.
Kakve projekte budućnosti možemo očekivati od kolektiva Skroz, a da ih možemo preporučiti našim čitateljima?
Prvo što ćemo raditi nakon premijere „Prirode i društva“ biti će izvedbena forma „Registra izdajnika“ našeg prethodnog projekta, a nakon toga počinjemo pripremati našu prvu predstavu u inozemstvu koja će svoju premijeru imati u Londonu u listopadu. Radi se o nizozemskom tekstu koji se zove „Lady M“. U predstavi igra hrvatska glumica Lada Bonacci i predstava bi nakon Londona trebala igrati i u Zagrebu. Biti će veliki izazov napraviti dvojezičnu predstavu, koja će igrati na hrvatskom i engleskom.
„Priroda i društvo“ premijerno će biti izvedena u subotu u 20 sati u ZKM-u, a sljedeći slobodni termin rezervirajte na službenim stranicama kazališta.
