Objavljene posljednje riječi koje je zapisao veliki Marquez prije smrti
Slavni književnik i nobelovac Gabriel Garcia Marquez iza sebe je ostavio veliki stvaralački opus, koji će zasigurno još dugo živjeti, nakon što je sam pisac prošli tjedan preminuo. Međutim, uz sva objavljena djela, ovaj Kolumbijac je ostavio još jedno, naziva ‘Vidimo se u kolovozu’, koje nije želio objavljivati za života. Međutim evo samo nekoliko dana od njegove smrti, španjolske novine La Vanguardia su to učinile, a u djelu se radi o preljubnici zrelih godina.
Nobelovac Gabriel Garcia Marquez preminuo je prošli tjedan, a obzirom da je ovo jedan od najznačajnijih književnika 20. stoljeća, nije ni čudno što se oko njega i njegove smrti još uvijek ne stišava prašina. Ipak ona je ako ništa pozitivnog predznaka. Naime kolumbijski je pisac, uz sva djela koja je napisao, izgleda iza sebe ostavio još jedan rukopis, koji nije htio objaviti za života.
Posjet majčinom grobu se pretvara u avanturu
Međutim u svojim je novinama ulomak objavila španjolska novina La Vanguardia. Djelo se zove ‘Vidimo se u kolovozu’ (En Agosto Nos Vemos). Radi se o 52-godišnjoj udanoj ženi Ani Magdaleni Bach, koja po jednom godišnje, posjećuje majčin grob već 20 godina.
Grob se nalazi na malom tropskom otočiću. Za jednog takvog posjeta ona se upušta u avanturu sa svojim vršnjakom.
Spomenute španjolske novine navode kako Marquez nije bio siguran kako će knjiga završiti, ali kako se radi o njegovoj posljednjoj književnoj ostavštini.
Obitelj još vijeća hoće li objaviti rukopis
Iako su kritičari nahvalili ulomak objavljen u spomenutim novinama, a koji datira u doba kada je Marquez pisao svoj posljednji roman ‘Sjećanje na moje tužne kurve‘, obitelj još nije sigurna hoće li objaviti rukopis.
Biograf velikog kolumbijskog pisca, Gerald Martin je naglasio kako je znao za tekst, ali je mislio da ga je Gabriel zamislio kao kratku priču.
Posljednjih dana se svijet na različite načine opraštao od Marqueza pa je tako u čast velikog nobelovca, kolumbijska vlada za maratonsko čitanje romana ‘Pukovniku nema tko da piše’ podijelila 12 tisuća primjeraka tog naslova.
Sam pisac je svoje ‘Oproštajno pismo’, odnosno priču ovakvog naziva, priredio puno prije svoje smrti pa ga pročitajte, ako vam je promaklo.
‘Oproštajno pismo’ – Gabriel Garcia Marquez
Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam. Vjerojatno ne bih rekao sve o èemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bih stvari prema njihovom znaèenju,a ne prema njihovoj vrijednosti.Spavao bih malo, vise bih sanjao,znam da svaku minutu sa zatvorenim oèima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju.
Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu. Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.
Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bih napravio krila, ali uzeo bih im ih dok se ne nauče letjeti.Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi…
Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgo samo onda kad mu hoće pomoći da se ustane. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.
Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš. Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu,snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti ‘volim te’ i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sjutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim. Nitko nema zagaranitarno sutra – niti mladi, niti stari.
Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćes za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ‘ žao mi je’,’oprosti’,’molim te’,’hvala’ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.’
