Od danas u Francuskom paviljonu zagrebačkog SC-a ništa više neće biti isto!
Vladimir Novak i Tomislav Hršak su dva mlada umjetnika sa završne godine Akademije likovnih umjetnosti, čija će se djela od 7. do 12. lipnja izložiti u Francuskom paviljonu zagrebačkog SC-a. Izložba se zove ‘Središte okolnosti’, a njeno otvorenje će se održati 7. lipnja u 20 sati.
Fragment djela Vladimira Novaka
Izložba se održava u sklopu interdisciplinarnog umjetničkog događanja ‘Harmonija disonance’. Njen program okuplja studente Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Muzičke akademije i Tekstilnotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u zajedničkom predstavljanju heterogenih umjetničkih izraza i izvedbenih praksi koncentriranih u nekoliko dana zbivanja.
Detalji izložbe
Najavu i umjetnički pogled na Središte okolnosti, daje Maja Flajsig u svome predgovoru izložbi.
U kružnom prostoru arhitektonski vrhunski izvedenog Francuskog paviljona
Hršak i Novak postavljaju svoje site specific kiparske instalacije ambijentalnog
karaktera. Njihov položaj u prostoru korespondira s arhitekturom paviljona, te tako
njihove instalacije, na prvi pogled dijametralno različite, postaju dijelom jedne
logične cjeline.
U samom središtu okolnosti nalazi se instalacija Vladimira Novaka,
postavljena ispod okulusa paviljona kroz kojeg prodire svjetlo, kojom kroz
ekspoziciju prirodnih materijala u umjetno stanište on proširuje polje i definiciju
skulpture. Tako željezom i sirovom trskom iz Kopačkog rita, organskim materijalima
stoljećima korištenima u arhitekturi, Novak potencira ulogu paviljona, referirajući
se središtem, kojeg stvara odnos dijelova kompozicije, na stropnu konstrukciju
Francuskog paviljona, membranu oblika obrnutog krnjeg stošca i njen okulus.
Tako naglašena je vertikala od okulusa do središta, vertikala koja u kružnom
prostoru igra ulogu središnje osi, axis mundi koju, primjerice u Indiji, simbolizira
upravo trska, vetasa. Postavljanjem snopova trske jedan na drugi on ih osnažuje,
te postavlja uvjetno statički moment biljci čija je priroda u neprestanom gibanju i
disperziji. Međutim, osim fizičkog gibanja biljke komponenta vremena, cikličkog
gibanja, izuzetno je bitna za Novakov rad. Stvaranje, širenje, rast i odumiranje
procesi su neprekidnog trajanja, jednako kao i suživot čovjeka i biljke koji se
nastavlja iz generacije u generaciju. U toj cikličnosti sveprisutni su mirisi, taktilnost,
te uopće materičnost i organičnost koji tako stoje u opoziciji s radom Tomislava
Hršaka.
On se, postavljajući video-reljefe u tri niše paviljona poigrava s konceptom
stvarnog i nestvarnog, odnosno reifikacijom virtualnog u interakciji sa readymade
skulpturama, te vice versa, pretvaranjem realnog u virtualno u tom odnosu. Pritom
svakodnevno iskustvo i doživljaje prenosi u svoj umjetnički rad, koristeći narodne
izreke koje čuje u prolazu ili skicirajući likove koji mu zaokupljaju pažnju. U svakoj
od niša Hršak se referira na prostor paviljona veličajući ga, negirajući ga, te
unoseći vlastitu intime u nj. Veliča ga postavljanjem skele kojom se metalni krug
uzdiže do apoteoze, ponovno sugerirajući relaciju s rotundom i njene efemerne
simbolike hrama. Unutar kruga on projicira snimku iskonskom energijom
nabijenog plesa u slavonskoj narodnoj nošnji. U toj instanci dolazi do uspostave
simboličkog, naspram prostornog odnosa između radova Hršaka i Novaka. Dok
se Novak referira na trsku kao višestoljetnu, tradicionalnu materiju za gradnju,
proizvodnju hrane, izrade uporabnih predmeta, odjeće, glazbenih instrumenata
i brodogradnju, Hršak u suvremenoj interpretaciji donosi novoproizvedenu ulogu
narodne nošnje u plesu koji evocira trans. Oba elementa referiraju se na ono
primordijalno, baveći se okolišom kao početnom točkom čovjekovog nastojanja
prema izgradnji, te onog mističnog iz čega izviru umjetnička nastojanja prema
shvaćanju vlastitog jastva.
U sljedećoj niši Hršak se bavi idejom negacije prostora, naspram Novaka koji prostor Paviljona afirmira. Naime, Hršak postavljajući preko niše najlon, građevinski materijal, tvori prostor bez namjene i stvara dojam rada u tijeku u kojemu se nakupljaju njegove misli iz svakodnevice, postavljajući na nj readymade skulpture i projicirajući jedan od svojih video reljefa. U posljednjoj niši on nastavlja negiranje prostora, no naglasak stavlja na uvođenju vlastitog, intimnog prostora u kultno mjesto javne namjene. Fotografija njegove sobe koja je projicirana na zid mekoćom materijala koji su na njoj prikazani omekšavaju beton paviljona stvarajući iluziju koja se dodirom hladnog zida rasplinjuje.
U dispoziciji njihovih djela stvaraju se novi odnosi u kojima posjetitelj,
ulaženjem tijelom u prostor, otkriva novu dimenziju određenu odnosom
arhitekture, materičnosti i virtualnog, gdje se konačni trenutak spoznaje otkriva
u pogledu prema okulusu, izvoru svjetla kojeg definira Novakova instalacija.
Konačnom potvrdom težnje ka uspinjanju time se nanovo otvara pitanje
pronalaženja začudnog u onom svakodnevnom.
Fragment djela Tomislava Hršaka
Biografije autora
Tomislav Hršak rođen je 10. lipnja 1992. godine oko 2 sata i 25 minuta u Zagrebu.
Završio je Školu za umjetnost, dizajn, grafi ku i odjeću Zabok na smjeru grafi čkog
dizajnera 2011. godine te iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u
Zagrebu. Trenutačno je na završnoj godini diplomskog studija na nastavničkom
odsjeku na smjeru kiparstvo u klasi Izv. prof. art Daniela Kovača.
Vladimir Novak je rođen 1987. godine u Zagrebu, Hrvatska. Nakon
preddiplomskog studija krajobrazne arhitekture, 2011. godine upisuje kiparstvo
na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je pod
mentorstvom red. prof. art. Slavomira Drinkovića, a trenutno završava diplomski
studij u klasi izv. prof. art. Dalibora Stošića. Član je HDLU-a od 2016. godine. Živi i
radi u Zagrebu i Lausannei.
