Osječanke koje rasturaju: One su ‘samo obične učenice’, ali istovremeno i sjajne robotičarke
Helena, Jona i Nika među najuspješnijim robotičarkama su u Hrvatskoj koje svojim projektima i uspjesima ruše predrasude da su dečki uspješniji i predodređeni za bavljenje STEM-om. Zahvaljujući njihovom mentoru, Tomislavu Panduriću, pronašle su se u ovom području. Ove Osječanke su i jedne od sudionica dokumentarnog filma Generacija inspiracija koji razbija predrasude s kojima se susreću mladi prilikom uključivanja u STEM aktivnosti.
Robotičarke s mentorom / Foto: PR
Helena Floreani i Nika Važić imaju 14, a Jona Važić 15 godina. Jedne su od glavnih aktera u dokumentarnom filmu Generacija inspiracija koji prikazuje priče mladih ljudi koji se bave STEM-om i ruše sve predrasude s kojima se susreću mladi koji se žele uključiti u bavljenje ovim područjem. Kako je naglašeno u filmu, ove Osječanke osvajaju svjetske nagrade, među najuspješnijim su robotičarkama u Hrvatskoj, ali istovremeno se bave odbojkom, sređuju se za izlaske i druže poput ostalih djevojčica.
Nika je još uvijek u osnovnoj školi, a Helena i Jona ove godine upisale su III. Gimnaziju u Osijeku s obzirom da ova gimnazija ima najviše sati matematike i informatike, a i Helena planira dogodine njihovim stopama.
Profesor im je u školi omogućio da se susretnu s robotikom
S robotikom su počele u osnovnoj školi s profesorom Tomislavom Pandurićem s kojim i danas rade u Domu tehnike Osijek budući da profesor više ne radi u školi.
– S robotikom smo krenuli u našoj bivšoj školi kao izvannastavnom aktivnosti gdje su učenici dolazili na poziv nakon obrade gradiva računalnog razmišljanja i programiranja, već od petog razreda, na nastavi informatike. Učenici koji su se istaknuli u ovom području na redovnoj nastavi pozivani su na izvannastavnu aktivnost, objasnio nam je profesor Pandurić koji više ne radi u školi u kojoj je sve počelo, ali te aktivnosti koju je provodio u školi više nema otkako je on otišao, pa sad s učenicima radi u Domu tehnike Osijek.
Za Niku, Jonu i Helenu profesor kaže da svaka ima svoj jaki „forte“. Jona je zadužena za hardware, od konstrukcije, ožičavanja, lemljenja i ostalih sitnica, Nika je najbolja u području programiranja robota te analizi problema i logičkom (računalnom) razmišljanju, dok Helena većinom radi u području automatike i IoT-a sa širokim područjem drugih interesa.
– To naravno ne znači da se ne razumiju u druge poslove, ali prilikom priprema i rada točno se zna podjela rada. Iako nam je primarno usmjerenje na edukacijsku robotiku na različitim platformama, radimo i s tehnologijom 3D ispisa (kada stignemo), automatikom, elektronikom i elektrotehnikom, kaže Pandurić.
U dosadašnjem radu postigle su brojne uspjehe
Helena, Nika i Jona za profesora kažu da je odigrao bitnu ulogu.
– Profesor je uvijek nalazio nove projekte i nove stvari za nas da što više naučimo. Bez profesora ovo sve ne bi bilo moguće jer nas je on uvukao u ovu cijelu priču, naglasila nam je Jona.
Helena nam je rekla da nakon srednje škole planira upisati zagrebački FER, a nakon toga bi željela raditi u nekoj tvrtki koja se bavi razvojem aplikacija ili software-a. I Jona se vidi na FER-u ili osječkom FERIT-u, a njezina sestra Nika koja je još u osnovnoj školi u planu ima dogodine upisati III. Gimnaziju te bi u budućnosti voljela i dalje ići u smjeru informatike.
Kao nagradu na koju je najviše ponosna u dosadašnjem radu, Helena nam ističe prošlogodišnju nagradu sa Superfinala Croatian Makers Lige kada su osvojile 1. mjesto. Jona i Nika ističu natjecanje u Kini kao ono za koje su uložile najviše truda te smatraju da je to najteže natjecanje na kojem su sudjelovale. Njih dvije tamo su osvojile nagradu Best modification award za najviše osvojenih bodova u modifikacijskoj rundi. Jona dodaje i da joj je jako draga i prva nagrada s Helenom koju su osvojile za IoT projekt Pametna kuća jer su tada tek počele raditi zajedno.
Profesor o nagradama koje su djevojke osvojile
Ponekad rade i po 20 sati tjedno, a taj rad im se ni ne plaća ni ne bilježi
Cijela grupa s kojom profesor Pandurić radi čini desetak učenica i učenika različite dobi, a na natjecanjima sudjeljuju kao predstavnici Zajednice tehničke kulture Grada Osijeka.
– Nismo usmjereni samo robotiku, već osobno pokušavam prikazati svojim učenicima (a mislim da ih smijem tako zvati iako im ne predajem više) različite stvari i tehnologije i izuzetno mi je zadovoljstvo što mogu na ovaj način sudjelovati u oblikovanju njihovih afiniteta i njih kao osoba. I ovim putem zahvalio bi se prvenstveno učenicima i njihovim roditeljima na povjerenju i podršci, kao i Zajednici tehničke kulture Grada Osijeka koja nam je u trenutcima kada je nastavak rada bio upitan pružila dodatnu podršku i omogućila daljnji rad i napredak ovim sjajnim mladim ljudima, rekao je profesor.
Rade 2 do 3 sata tjedno, a kada se pripremaju za natjecanje ili neki natječaj rade i po 20 sati tjedno. Sve što rade je “pro bono” i za profesora i za učenike kojima se ova aktivnost nigdje ne bilježi. Učenici odvajaju svoje slobodno vrijeme i često žrtvuju druge stvari. Trenutno im je najveći problem usklađivanje rasporeda i pronalazak termina koji odgovara svima.
– Zbog svih aktivnosti učenika, mog smjenskog rada i putovanja na posao van Osijeka te smjena koje Helena i Jona imaju u novoj školi, teško je pronaći i ta dva sata tjedno kada se možemo naći. I ovdje se posebno treba naglasiti kako učenici često žrtvuju druge stvari kako bi došli raditi i prvenstveno družiti se, dodaje profesor.
Do nedavno su djeca sama plaćala troškove odlaska na natjecanja
Važan element uspjeha svakako su i financije koje su potrebne za opremu, putovanja i slično. Kada je riječ o tome, opremu za rad skupili su kroz prijave na različite donacijske natječaje ili su to osvojili na natjecanjima.
Dio opreme postojao je ili se nabavlja u ZTK, poput 3D printera, raznim donacijama koje dobivaju od poznanika i osoba koje su čule za uspjehe učenica.
– Ponekad, do sada, korištena su i vlastita sredstva za nabavu opreme i odlazak na natjecanja, dok nam danas financijsku i logističku pomoć pruža sama ZTK Grada Osijeka u kojoj sada radimo. Upravo smo dogovorili i nabavu nove opreme i materijala za rad putem Zajednice, prostor za rad nam je uvijek na raspolaganju, uspijevamo pokriti i troškove odlaska na natjecanja bez troška za djecu što donedavno nije uvijek bio slučaj, o čemu je možda bolje ne govoriti, objasnio nam je Pandurić.
GENERACIJA NOW
