Oštro pismo maturantice ministrici: Kamo vode Vaši postupci? Natjerat ćete nas da odemo iz zemlje
Zbog nadoknade nastavnih dana u kojima je trajao štrajk, skraćeni su zimski i proljetni odmor učenika, produljena je nastavna godina. Uz navedeno, izmijenjen je i kalendar državne mature tako da se esej iz Hrvatskog piše 16. svibnja, dakle prije završetka nastavne godine. Obaveza je u ovom polugodištu mnogo, odmora od njih gotovo da i neće biti, što je mnogim učenicima problematično, posebice maturantima. Jedna od maturantica (podaci poznati redakciji, op.a.) javila nam se s pismom upućenom ministrici obrazovanja, Blaženki Divjak, u kojemu je opisala s čime se sve ovih dana suočavaju đaci diljem Hrvatske. Pismo u nastavku objavljujemo u cijelosti, uz opasku da je na našu adresu pristiglo u subotu te da ovo ipak nije prvi puta u povijesti da se ispiti mature pišu prije završetka nastavne godine.
Foto: screenshot/pexels
Poštovana ministrice Divjak,
pišem Vam prvenstveno u svoje ime, a usudila bih se reći i u ime svih maturanata generacije 2019./2020. godine. Ovim pismom želim Vas upoznati sa situacijom u kojoj se mi, maturanti, trenutno nalazimo. Štrajk kojeg je predvodio sindikat trajao je 36 dana. 36 DANA! To je prirodan, dvoznamenkasti broj. Da li je štrajk bio opravdan ili ne u to ne želim ulaziti jer je to izvan mojih saznanja. Želim Vam priopćiti, da maturu iz Hrvatskog jezika pišem u subotu, mada mislim da ste upoznati s time. Kako biste Vi opisali subotu? Ja bih je opisala kao onaj dan u tjednu za razbibrigu. Zašto? To je dan nakon petka tj. zadnjeg radnog dana u tjednu i dana prije nedjelje tj. dana nakon kojeg slijedi prvi dan u tjednu. Što Vam to govori? Subota je dan za mene. To je taj dan u tjednu gdje se fokusiraš na sebe. Hoće li to biti nekakav izlazak s ekipom ili odmor uz film i šalicu čaja, to je na meni. Ali NCVVO i Vi, gospođo Divjak, pobrinuli ste se da mi tog dana nemamo. Možda smatrate da nama taj dan ne treba, a možda jednostavno nemate drugog izbora, ne znam. Znam jedino da će Vama na kraju svega izgovor biti štrajk. Zašto nama to ne može biti izgovor? Zašto mi budućnost ovisi o par bijelih papira ispisanih crnom tintom? Vi na moja pitanja odgovore nemate, ali ja na Vaša pitanja odgovore moram imati. Ali nema veze, navikla sam to tj. navikli smo na to. Iz generacije u generaciju vaša pitanja sve su teža, ali vi ih ne smatrate teškima, nego svaku mlađu generaciju smatrate sve lošijom i lošijom. Ministrice, mi ćemo na Vaša teška pitanja naći odgovor, ali hoćete li Vi na naša lagana,svakodnevna pitanja odgovoriti? Nećete. Ali nema veze, ma i na to smo navikli.
Navikli smo i na pritisak koji se stvara od cijele zajednice, kao da pritisak kojeg si sami stvorimo nije dovoljan. Navikli smo. Ali na jednu stvar nismo navikli i ne možete nas kriviti zbog toga. Prva smo generacija u povijesti koja započinje s pisanjem mature prije samog završetka školske godine. Nismo navikli na to. Navikli smo na spoznaju da od ponedjeljka do petka moramo ići u školu. S obzirom na to da smo maturanti ponedjeljkom i utorkom imamo 7 sati dok zbog priprema moramo srijedom, četvrtkom i petkom u školi biti čak 9 sati. I nakon takvog tjedna, a svaki tjedan je takav, još pada na nas priprema za esej i sam dolazak u subotu te pisanje tog istog eseja od 400 riječi. Možda Vam se 400 riječi čini malo, ali kada dođeš neispavan, bezvoljan te psihički i fizički umoran tih 400 riječi, od kojih je doslovno svaka riječ bitna, je puno. Želim Vam poručiti da smo umorni… Da, umorni smo, a tek je početak. Umorni smo od previše gradiva kojeg prolazimo ‘brzinom munje’, umorni smo od saznanja da je škola bitnija od zdravlja, bilo to psihičkog ili fizičkog, umorni smo i od činjenice da je matura za 140 dana, a mi nemamo niti JEDAN dan odmora. Umorni smo od cijelog vašeg sustava.
Dok se Vi fokusirate na broj ispričnica mi se borimo za svoju budućnost. Vama je bitan samo broj. Nećete sebi postaviti pitanje zašto učenici toliko izostaju iz nastave jer odgovor ne želite znati, ali ja ću Vam odgovoriti na to pitanje. Zato što je meni isplativije izostati s nastave i učiti se od kuće. Vama to zvuči smiješno, znam. Ali kada se nagomilaju provjere znanja, bile to usmene ili pismene, ja sebi ne mogu dozvoliti lošu ocjenu. To je jedan razlog. Drugi razlog je taj što možda postoji taj jedan dan u tjednu u kojem nema nikakvih provjera znanja niti, ‘ajmo reć’, ništa ‘bitno’ te tako iskoristim taj dan kako bi se pripremila za nadolazeće dane koji su prepuni pisanih provjera. Logično, zar ne? Ali ima i taj treći razlog, onaj pravi, onaj najgori, zdravlje. Da, zdravlje. Gdje smo psihički uništeni jer taj tempo ne možemo više pratiti. Ujutro se rano ustaneš. Kada zazvoni to prvo zvono za početak nastave ja već moram biti na sto postotnoj koncentraciji pa sve do onog zadnjeg zvona. Prođe i to prijepodne i dolazim kući. Ručam. Zaklopim oči na maksimalno 10 minuta jer, pobogu, više si ne mogu dopustiti. Učim do kasnih sati. Tuš i spavanje. I tako svaki dan. Nakon nekog dužeg perioda ti poludiš. Ne daj Bože da još imaš nekakve druge probleme uz sve to jer će te to još dodatno uništiti. Naravno, morate gledati na to da smo mi isto ljudi. Viroza se najlakše prenosi u školi. Konačan odgovor na moje postavljeno pitanje je, da nismo mi krivi za taj veliki broj ispričnica nego Vaš obrazovni sustav.
Što se tiče profesora. Neki su dobri, a neki su malo lošiji, ali nisu oni krivi. Promjena proizlazi od Vas i cijelog Vašeg tima, ali nemojte biti u čudu ako započne od nas. Htjela bi da se vratite u školske klupe i da sagledate situaciju iz naše perspektive jer mi se pokušavamo ‘staviti u Vaše cipele’, ali nikako ne shvaćamo kamo vode Vaši postupci. Nemojte dozvoliti da nas smatrate samo brojem jer ćete nas natjerati da odemo iz svoje zemlje te da nas stranci prihvate zbog naših kvaliteta koje Vi ovdje niste prepoznali. Promjena počinje od pojedinca, a ja smatram da je vrijeme za promjene, ali vjerujte mi, nisam sama. Vi imate moć i vlast, ali mi imamo zajedništvo. Možda se neće ništa promijeniti za nas, nema veze, ali možda će druge generacije dobiti bolje šanse od nas. Ne borimo se samo za nas. Borimo se za svoju mlađu braću, sestrične, bratiće, a i za svoje potomke. Naučite poštovati druge. Ne možete očekivati da Vas netko poštuje ako Vi sami nemate poštovanja prema toj istoj osobi. Bilo da ta osoba ima 7, 18, 46 ili 79 godina.
Zato poštujte nas, kao buduće intelektualce, kao budućnost Republike Hrvatske te se malo više posvetite temi o ovogodišnjoj maturi i napravite dogovor s NCVVO-om kako bi mi završili svoje srednjoškolsko obrazovanje zadovoljni i u drugu ruku spremni okrenuti novu stranicu života i otići u veliki, hrvatski grad s velikim ciljem, ali još većom motivacijom.
Želim Vam ugodan ostatak ove, po meni, radne subotnje večeri.
Hvala, lijep pozdrav
