Otkrijte kome je posvećen spomenik ispred Filozofskog, koji se zbog crvene zastave našao u središtu pozornosti
Pred FIlozofskim fakultetom je jučer bio vrlo kaotičan. Prvo je ujutro Studentski zbor povodom 100. godine Oktobarske revolucije izvjesio crvenu zastavu na spomenik ispred fakulteta, da bi ju netko tijekom dana skinuo i bacio u smeće. Nakon toga su se studenti vratili i organizirali stražu(!) koja je oko 15 sati dočekala grupu od osam maskiranih ljudi s pendrecima, a koji su zastavu pokušali oteti. Maskirane osobe su se opet vratile na Filozofski oko 17 sati te su u tom ponovljenom pokušaju preotele zastavu. Došlo je do fizičkog obračuna, a par studenata je lakše ozlijeđeno zbog čega je došla i hitna.
Spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću autora Tomislava Ostoje / foto: Inga Đuđik|srednja.hr
U svakom slučaju čudna situacija, koja se odvila na i oko znamenitog spomenika ispred Filozofskog fakulteta.
Kako smo vas već davno upoznali s neobičnim spomenicima ispred Ekonomskog fakulteta u Zagrebu te Studentskog centra, ovo je zgodna prilika da se upoznate i s ovim ispred Filozofije.
Radi se o spomeniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću, koji kao da se bori s aždajama, a s obzirom da se za života borio i protiv institucija, ali i ljudi odnosno njihovih užasnih osobina, isturena ruka u borbenom položaju, izgleda nam sasvim autentično.
Kip je 1961. izradio velikan hrvatskog kiparstva Tomislav Ostoja, koji je spomenikom Kranjčeviću i ušao u hrvatsko kiparstvo. Već 1962. godine spomenik je postavljen ispred Filozofskog fakulteta.
– Javnost je Ostojino ime od početka zapamtila po impozantnom, reprezentativnom primjerku skulpture, koji je odavao ne samo kiparevu vičnu ruku, nego i iskorak od kiparskih standarda — ponajprije od jake kiparske tradicije njegovane na zagrebačkoj Akademiji. Istodobno je ovo djelo na svojstven način odavalo i oprez od napadnog inovatorstva, koje je šezdesetih godina u nas bilo uzelo maha. Svoj prvi spomenik, spomenik Kranjčeviću, Ostoja gradi tako što razlaže njegovu masu, a dijelove spaja vidljivim međuprostorima, ostavljajući grubu fakturu s tragovima rabljenih alata. Kip određuje njegova unutarnja energija što dinamizira statičnost materije, energija koja se širi po horizontali — od središta na obje strane prema nazubljenim rubovima. Takvom pozornošću dinamiziranja mase s dramatično uznemirenom površinom Ostoja će nastaviti oblikovanje tijekom 60-ih godina (dijelom i u 70-ima), stoji u recenziji skulpture na stranicama Matice hrvatske.
Spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću autora Tomislava Ostoje / foto: Inga Đuđik|srednja.hr
Inače Silvije Strahimir Kranjčević, osim što je bio virtuozni pjesnik, bio je istaknuti pravaš, tako da sumnjamo da bi da je živ zaviorio crvenu zastavu, kako je to u performansu jučer priređeno.
Osim u Hrvatskoj, dobar dio karijere proveo je u Bosni i Hercegovini, napose u Sarajevu, gdje se i danas vrlo značajna ulica u središtu grada zove po njemu.
Spomenuli smo kako je bio buntovan (radi čega je primjerice izbačen iz gimnazije u rodnom Senju nap. a.) te kako je mrzio odvratne ljudske osobine kakva je svakako beskičmenjaštvo. Za kraj vas podsjećamo na jednu njegovu pjesmu, u kojoj se Kranjčević cinično izruguje upravo s tom osobinom. Vjerujemo da ste ju mnogi od vas već pročitali u čitanci Hrvatskog jezika, a ako niste imate sada priliku.
Gospodskom kastoru
Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
Što ću pozajmit klasičnu strofu!
Majčica Gaea nešto je drukča negoli je bila,
Drukčiji danas treba Apolo.
Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
Drijemajte samo mekom na sagu.
Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,
Al’ vi ste uvijek istoga mnijenja!)
Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!
Očito da se čudite nešto,
Kud’ li se tragom vucare trome, prostačke psine
Podvita repa, kičme ko britva.
Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit
Poganom njuškom u svakū tricu!
Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te,
Kastore dragi! Tempora! Mores!
Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi,
Što su to ljudi — sigurno znate;
Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
Sve vam je jasno, način korektan.
Bah — il’ je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed
Sve je uzálud: odlična kuća,
Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,
Ne da se tako lako zatajit.
I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida,
Željeli nijeste pogledat u zrāk;
Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj
Laznete skromno gospodsku petu.
Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
Meka vas ruka uze na krilo;
Cijela obitelj, odlična kuća i ekselenca
U vas je slavne vidjela dare.
Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Obijesnim prstom ščepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinuv!
Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas
Prolazi starost kao u loju,
U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato
Ne pruža vaša šapa badava!
Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!
Najlakše k cilju podvita repa!
Pitoma njuško, cjeluješ petu, al’ se i za te
Mirisno peče masna kobasa!
I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,
Polažem lovor predà vās;
Slab je to darak, jestive više volite stvari,
Odlike više praktične vrsti!
Ipak vam — nè htēć uditi daljem napretku vašem —
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini, da ste — uglàvnōm — svojom metodom,
Kastore, malko slijedili — ljude!
