Godina je 1994. Jedva da sam svjestan svijeta i okoline oko sebe. Ne znam ni pertle zavezat, ali nema veze. Dolazim doma iz vrtića, preskačem ručak i žurno stavljam Shinobija u staru Segu i započinjem nemilosrdno vitlati bodeže i šurikene po protivnicima. No prije nego se roditelji vrate s posla i zabrana igranja stigne skupa sa njima, odlučujem se malo okušati u kultnome Doom-u.
Nakon nekoliko sati uništavanja virtualnih spodoba i letećih toksičnih
glava, došlo je vrijeme za otići na friški zrak, baciti pokoju petardu,
smisliti psinu ili štogod ostali petogodišnjaci radi. Tako bijaše nekoć,
a količina ljudi koji su posjedovali PC ili igraću konzolu mogla se
izbrojati na prste. S današnjeg gledišta shvaćam da sam svjedok potpune
evolucije gamerskog svijeta, bio sam prisutan u samom začetku, tu sam i
sad, a pretpostavljam da ću biti i sutra.
Internet šund zapakiran u formi trendova
Nekoć igranje PC igara nije predstavljalo eskapizam kao što je danas čest slučaj, već hobi i ispunu ono malo preostalog slobodnog vremena u danu hiperaktivnog djeteta. Koliko god smo voljeli svoje mašine, ipak smo više voljeli biti vani i smišljati vlastitu zabavu. Vjerojatno smo i jedna od zadnjih generacija kojoj je to uspjelo. Ako bih se osvrnuo na današnju situaciju, zbilja nemam mnogo više za reći nego da su stvari definitivno uzele preveliki zamah. Ovdje svakako prednjače mlađe generacije, koje su uspješno dokazale da su apsolutni prvaci neverbalne, virtualne komunikacije; Internet šunda i svih ostalih površnih sranja zapakirana u formi trendova. No, nije mi namjera pisati sociološki osvrt na spomenutu situaciju, već ukratko opisati svoj put kroz svijet gejmanja i iskustva.
Gamingom se neprekinuto bavim skoro cijelog svog života. Naravno, u normalnim dozama, uz iznimno rijetke devijacije. Bitno je naglasiti da se isključivo bavim kompetitivnim gamingom, što označava online igru s ljudskim suradnicima ili protivnicima. Priča je krenula s nekadašnjim bogom i batinom, strateškim SCI-FI remek-djelom zvanim Starcraft. Od svoje pojave 1998. godine, uzrokovao je više sreće nego alkohol vikendom i označio nadolazak velike ere online gaminga.
Starcraft je bio (i još uvijek je) igra velikog strateškog naboja, moderna varijanta šaha, gdje se igrač, ukoliko želi pobijediti, mora iskazati tehničkim umijećem, taktikom i brzinom. Postati dobar u Starcraftu je bilo nemoguće u kratkom roku, bile su potrebne godine i godine, osim ako nisi iz Južne Koreje i očito ti je genetika nešto dala, nešto uzela. Sveukupno, Starcraft sam igrao 7 godina, i bio sam dobar za naše standarde. U globalnoj hijerarhiji, plesao sam između početnika i profesionalaca. Jedne bi pomeo, drugi bi me pomeli. I tako je jedna beznačajna gamerska era završila, a kao kod svakog pravog gamera, gdje završava jedna era, započinje druga.
Dobri dani u životu level 60 Elf Huntera
Ta era je bila znana kao World of Warcraft. Kakav uvod dati
ovoj primadoni među igrama, a da dovoljno dobro opiše njenu esenciju?
Svi znaju o čemu je ovdje riječ, ne znati za WoW je kao ne znati da
Zemlja okrugla. Moj prvi kontakt sa WoW-om se dogodio tokom osjetljivog
perioda srednje škole, i tu sam prvi put bio suočen s prevelikom
količinom igre i zajebancije, a premalom količinom ozbiljnosti i učenja.
Da ne bi ostavio krivi dojam, daleko smo bili od ozbiljnosti ja i moj
vršnjaci u srednjoj školi i prije WoW-a, ali u kombinaciji s ovom
brutalom od igre, zbilja je bilo teško održavati društveni život onakav
kakav je nekoć bio.
Usporediti WoW s ikakvom drugom igrom je
nemoguće, te o tome može posvjedočiti vjerojatno 50 milijuna korisnika
koji su se našli u tom čudnovatom svijetu. Govoreći u brojkama, oko
30-ak sati tjedno sam provodio igrajući. No, u odnosu na puno ozbiljnije
igrače, to je praktički ništa!!! No, da me ne bi krivo shvatili, WoW je
izrazito zahtjevna i komplicirana igra, gdje je većina igrača ozbiljna i
zrela, i kao najvažnije, najbolja igra ikada napravljena. No, iziskuje
vremena više nego obitelj i prijatelji zajedno, te vrlo često, uzrokuje
propuštanje sna. Vjerojatno sam doveo do maksimuma svoje mogućnosti
izmišljanja izgovora da bi me profesori pustili sa zadnjeg sata u školi
kako bi stigao na WoW masovku, jureći maksimalnom brzinom niz strme
ceste Šalate na biciklu s poluzapaljenom cigarom među zubima, samo kako
bih stigao na dogovoreni termin za virtualno sijanje smrti. Bili su to
dobri dani u životu jednog mladog gamera, točnije dobri dani u životu
level 60 Elf Huntera.
Danas je situacija bitno drukčija. Svjestan aditivnosti kompetitivnog
gaminga, odbijam se ponovo okušati u njemu. Slobodno vrijeme je danas
puno krhkiji koncept nego što je nekoć bilo, i zato zahtjeva
kvalitetnije provođenje. Ako išta, jedna partija Dote dnevno zadovolji
moje gamerske apetite, a i bez nje, postoji ostalih 999 načina za
uživati u životu. Kao i u svemu drugome u životu, umjerenost je
najbitnija. Nikad nisam požalio vrijeme provedeno igrajući kompjutorske
igre, te vjerojatno nikada neću. Uostalom, da svo to vrijeme dobijemo
nazad, opet bi ga iskoristili isto.
