Pogledali smo Barbie: Ne, ovo nije film za djecu, već parodija na moderni svijet
Što nastane kada se spoji lutka koja se već preko 60 godina može naći u dječjim sobama i moderni svijet? Nastaje upravo Barbie, film redateljice Grete Gervig koji je zapravo svojevrsna parodija na muško-ženske odnose, patrijarhat, kao i na kapitalizam te konzumerizam.
Barbie i Ken. Screenshot: YouTube
Godina 1959., američka poduzetnica Ruth Handler, predstavila je svijetu Barbie, lutku koja je posljednjih 60-ak godina važan dio tržišta igračaka i za koju zna gotovo svaka osoba na svijetu. Iako je Barbie bila predmet brojnih kontroverzi i tužbi tijekom silnih desetljeća, zbog nje je tvrtka Mattel zaradila milijarde i milijarde dolara, a sama lutka postala velik dio popularne kulture koja se, osim na igračke, prelijeva i na raznorazne animirane filmove, serije i glazbu.
Barbie se kroz sve ove godine mogla vidjeti u raznim izdanjima, ali vjerojatno nikada kao što ju se može vidjeti u novom igranom filmu redateljice Grete Gervig, poznate po nagrađivanom filmu Lady Bird. Stereotipnu Barbie glumi popularna Margot Robbie, dok Kena, također onog stereotipnog, glumi Ryan Gosling. Dakle, redateljski i glumački sastav stvarno je vrhunski, pa ni nije čudo da se već mjesecima govori o ovom filmu i da su svi pohrlili u kina već na pretpremijeru.
Barbie: ‘Razmišljate li o smrti?’
Među tim ljudima bio sam i ja. Odjenuo smo se u ružičasto i otišao u kino, bez nekih većih očekivanja. Znao sam koliki je hype oko ovog filma, ali mislio sam da je na koncu riječ o filmu za djecu. To nije bio slučaj. U prvih 20-ak minuta filma vidljivo je da je ovo zapravo svojevrsna parodija na muško – ženske odnose, patrijarhat, a kasnije i na kapitalizam te konzumerizam. Radnja započinje u Barbienoj kućici u ružičastom Barbie Landu. Stereotipna Barbie svakoga se jutra ustaje sva sretna i redom pozdravlja sve ostale barbike, odnosno susjede, a sve to uljepšava jutarnjom rutinom pripreme doručka i ispijanja mlijeka.
Nakon toga, stereotipna Barbie sluša govore predsjednice Barbie Landa, dodjelu Pulitzerove nagrade Barbie novinarki te odlazi na plažu gdje se nalaze Kenovi koji silno žele praviti društvo barbikama. Dakle, u Barbie Landu vladaju barbike, a Kenovi i jedan otužni Allen (za kojeg vjerojatno nikada niste ni čuli), nemaju nikakvog utjecaja i prava glasa. Večer je rezervirana za plesne partije kod Barbie i upravo se tamo dogodi nešto što nitko nije očekivao – Barbie upita sve prisutne razmišljaju li ikada o smrti. Svi se, naravno, začude, a stereotipna Barbie se nekako uspije izvući iz te neugodne situacije.
Ipak, nakon te večeri, ništa više nije isto kao prije. Barbiein izmišljeni, jutarnji tuš je hladan, mlijeku je istekao rok trajanja, umorna je, a najgore od svega – ima ravna stopala i celulit. Jadna Barbie ne zna što će od muke i odlazi kod čudne Barbie koja joj govori da mora otputovati iz Barbie Landa u stvaran svijet i naći djevojčicu koja se s njom igra, jer njene emocije utječu i na Barbie. Iako nevoljko, Barbie odlazi na dalek put, a njoj se ‘skrpao’ i stereotipni Ken. Dolazak u stvarni svijet zapravo znači suočavanje sa stvarnim problemima.
Barbie i Ken. Screenshot: YouTube
Stvarni svijet više voli Kena
Barbie odmah primijeti da tu nije toliko poštivana kao u Barbie Landu i suočava se, među ostalim, sa seksualnim uznemiravanjem i rodnom nejednakošću. Ken, s druge strane, otkriva da ga u stvarnom svijetu ljudi više poštuju, počinje voljeti konje, velike automobile i toksičnu muškost. Spletom okolnosti, Barbie od curice koja se s njom igrala saznaje da nitko više ne voli barbike jer postavljaju krive ideale, a Ken se vraća u Barbie Land od kojeg napravi zemlju patrijarhata gdje vladaju muškarci, a žene služe samo za donošenje piva i slušanje njihovih priča.
Da ne prepričavam sada cijelu radnju, od ovog dijela filma u potpunosti se može vidjeti prikazani kontrast između muškaraca i žena. U jednom se dijelu navodi da Barbie Land u kojem vladaju barbike zapravo prikazuje obrnutu situaciju u stvarnom svijetu, aludirajući da je tako s muškarcima. Naravno, sve je to prikazano na vrlo parodičan način i pojedine osobine muškaraca i žena u potpunosti su prenaglašene i ponekad se sve doima ‘pretjeranim’, ali upravo to navodi na razmišljanje.
Zanimljivo je, također, da Barbie zapravo kroz cijeli film daje do znanja da je normalno da nismo svi stalno sretni i da je sasvim okej prihvatiti svoje emocije i ponekad biti tužan, anksiozan ili ljut, dok Ken u svom ‘najmuževnijem’ izdanju izbjegava emocije i pravi se da je ono što nije. Ideja koje vode ovaj film zaista je mnogo i imam osjećaj da je vrijeme u kinu proletjelo brzinom munje. Redateljica Gervig napravila je odličan posao osvrnuvši se na moderne probleme patrijarhata kroz lutku koju se kroz povijest krivilo da mladim djevojkama stvara pogrešnu sliku u glavi.
Barbie Land je na kraju svega bio spašen i svi su bili sretni. Za to je trebalo mnogo zajedničkog truda, ali uspjeli su. Može li se to dogoditi i u stvarnom svijetu? Teško, ali nije nemoguće.
