Pogledali smo cijelu sezonu House of the Dragon: Ovo su 4 stvari koje su nas, onako baš, oduševile

House of the Dragon najgledanija je HBO serija u Hrvatskoj. Nadmašila je i neslavnu zadnju sezonu originalne serije Game of Thrones. Otkrivamo četiri stvari koje su nas oduševile oko nove serije te što je čini tako sličnom, a opet tako distinktivno svojom u odnosu na original.

Rhaenyra i Daemon Targaryen, zadnja epizoda prve sezone House of the Dragon
Foto: Warner Bros, HBO (PR)

Tri godine nakon neslavne zadnje sezone, stigao je House of the Dragon – prvi uspješni Game of Thrones spinoff. A koliko je uspješan najbolje govore brojke. HBO nam javlja da je u Hrvatskoj, među svim streaming sadržajem koji nude, uključujući i seriju iz koje je nastao, House of the Dragon jednostavno oborio sve rekorde. Deset epizoda prve sezone gledalo je više ljudi nego išta drugo.

To ni ne čudi s obzirom na hype koji je originalna serija uživala, barem do zadnje sezone. Kada je netko napokon uzeo knjige u ruke i krenuo raditi na povijesti Westerosa, i to iz perspektive egzotične dinastije Targaryen, svi su znali – to je to. Prva sezona pokazala se kao značajan uspjeh. Vratila nas je u Westeros i svijet ‘igre prijestolja’, ali se odmah istaknula kao nova, drugačija serija sa svojim vajbom, bojom i fokusom. Ovo su 4 stvari koje su me apsolutno oduševile u novoj seriji. E da, spoiler alert u nastavku.

Zmajevi

Ovo je bilo poprilično očekivano. House of the Dragon u prvoj nam je sezoni dao tek teaser svih zmajeva u posjedu kuće Targaryen. Vidjeli smo najveću na svijetu, Vhagar, crvenu kraljicu Meleys, a pojavili su se i Syrax, Caraxes, Arrax, Seasmoke i Tyraxes.

No, već sada znamo svaki od njih ima svoju priču, osobnost, i način na koji se odnosi prema ljudima. House of the Dragon dosta detaljno ulazi u odnos između ljudi i zmajeva, a zaplete koji će dovesti do civilnog rata nagovještava već u prvim epizodama. Viserys svojoj kćeri i nasljednici Rhaenyri jasno daje do znanja – iluzija je da ljudi kontroliraju zmajeve. Zmajevi su, baš kao i ljudi, obdareni slobodom volje.

To smo vidjeli kada je mali Aemond prvi put zajahao Vhagar, koja je, nedugo nakon smrti svoje jahačice, dala sve od sebe da ga pokoleba; tek kada je prošao njen test, postala mu je odana. Koliko su oni zapravo samostalni i nesavitljivi ljudskim željama pokazalo se u samom finalu kada je Vhagar, unatoč naredbama svog jahača, proždrla Lucerysa i njegovog zmaja. Najava je to nepredvidivog, vatreno krvavog plesa koji nam slijedi u predstojećim sezonama.

Targaryeni

Daenerys Targaryen bila je jedina. Odrasla daleko od kuće, bježeći od ubojica s Westerosa. Prema njoj, borbenoj, ali pravednoj i istinoljubivoj, sudili smo cijelu dinastiju. Koliko smo samo bili u krivu. Egzotičnost valirijanskih gospodara zmajeva graniči s ludošću. Daemon je kovan od krvi i vatre, spreman za rat od prvog kadra koji je popunio. Rhaenyra je odlučna biti prva žena na prijestolju, a njena polusestra Helaena u potpunosti je neprilagođena svijetu kojim će vladati.

Ova serija u svojoj je cjelini, antologija fikcijske povijesti vladavine u Sedam kraljevstava s jedne, ali i biopic dinastije Targaryen s druge strane. Kao i u stvarnoj povijesti kraljevskih obitelji, dobrog monarha ne naslijedi uvijek dobar sin. Kako je davnih dana rečeno, kad se Targaryen rodi, bogovi bacaju novčić.

No, ova serija sasvim jasno daje do znanja da njihova manijakalnost nije deterministički određena incestom i starovalirijskom krvi, već i vanjskim faktorima. Spletke na dvoru, rat, i općenite nasilne okolnosti u kojima odrastaju nerijedak su okidač za ispoljavanje ludila. Targaryeni imaju sve ‘ahilove pete’ drugih smrtnika, samo su ih zmajevi iluzorno načinili bogovima pa često stradavaju posredstvom vlastite taštine, djelić koje smo imali prilike vidjeti u tragediji na koncu prve sezone.

Povrh svega, Targaryeni, unatoč magiji, zmajevima i fikcionalnom svemiru, djeluju nevjerojatno stvarno. Oni su svi monarsi o kojima smo učili u školi, samo malo zgodniji, egzotičniji i bitniji. Opet, vjerojatno, onakvi kakvima su se stvarne carice i kraljevi samodoživljavali. George R. R. Martin koji je zaslužan za portret ovih likova uspio je učiniti što nitko prije njega – uistinu oživjeti fikcionalne karaktere i zavesti one koji nikada nisu pripadali krugovima sci-fi geekova.

Westeros

Westeros je, kako u originalnoj seriji, tako i u House of the Dragon, sinonim za realističnu politiku, koristoljublje, privatne interese i nepotizam. Nešto ipak drastično razlikuje Westeros kakav smo upoznali prije jedanaest godina i Westeros u spinoffu, kako su o njemu pričali povjesničari. Onaj suvremeni (ako ga možemo tako nazvati) bio je običan. Srednjovjekovan, ispunjen strašnim pričama o vremenima kada su zemljom hodali nekakvi ledeni zombiji, a nebom gospodarili egzotični istočnjaci na svojim zmajevima.

Današnji Westeros je upravo onaj koji se uistinu boji ledenih zombija i čije nebo oblijeću zmajevi kuće Targaryen. Mračniji je, magičniji i više se uklapa u znanstvenu fantastiku nego onaj koji smo vidjeli ranije (a koji je, zapravo, suvremeniji). Spaja ih upravo ljudska pohlepa, nemoral, neispunjena i prazna obećanja. Odvaja ih to što u suvremenom Westerosu vlada moć sadržana u novcu, dok se nekada moć mjerila strahom puka.

Jedna paralela ostaje zanimljiva. Pokazuje koliko Targaryeni, i prije i poslije, zapravo nemaju podršku na Westerosu. Alicent i Otto Hightower praktički na leđima svoje kuće i nasljeđa nose ‘zelenu’ frakciju, dok Rhaenyra i pogotovo Daemon naizgled imaju više suputnika u zmajevima nego plemićkim kućama. Svoju podršku moraju kupiti, brakom, terorom, nasiljem – kako god – moraju je nekako platiti ili krvavo osvojiti. Element je to koji ovaj svijet čini živim, sličnijim našem negoli je to bio ijedan prije.

Okviri

Ova je kategorija malo ‘meta’. House of the Dragon, za razliku od originalne serije, priča je koja je već ispričana. Znamo njene likove, početak, zaplet i kraj. Znamo, zapravo, onoliko koliko znamo i o stvarnim povijesnim događajima ispričanim iz perspektive istraživača i povjesničara, svatko od njih opristranjen vlastitim vrijednostima i interesima.

Drugim riječima, imamo okvir. Okvir koji su tvorci ove serije popunili svojom kreativom. U prvoj sezoni dosta skromno, no odmjereno. Rhaenyra i Alicent nisu se odjednom prestale voljeti kao sestre. Aemond nije toliko glup da bi svojevoljno htio ubiti Lucerysa. To nikako ne bi imalo smisla. Martin je u svojoj knjizi ispričao priču kroz povjesničare i ‘majstore’ iz Westerosa. Neke tračeve iz perspektive patuljka Mushrooma. A onda tvorcima serije ostavio da iz svega stvore stvarnu priču, popune praznine i kreativno se upletu.

To se, po mojem skromnom mišljenju, pokazalo kao dobitna kombinacija. Martinov okvir, napisani okvir, knjiga koja je prošla nekoliko revizija i priča koja ima početak i kraj; i kreativnost scenarista i redatelja recept su za dobru i napetu radnju. Bez obzira na to što nije nepredvidiva kao original, House of the Dragon nedostatak neizvjesnosti nadmašuje dubinom, karakternošću, realističnošću i kreativnim detaljima koji likove čini gotovo stvarnim povijesnim ličnostima.