Pogledali smo film ‘Ekskurzija’: U nas ti je najteže biti djevojčica
Počnimo sa zaključkom: film ‘Ekskurzija’ Une Gunjak trebaju pogledati sve pubertetlije i njihovi roditelji. Možda odvojeno, ali bi svakako koristilo i jednima i drugima. Još kada bi nakon toga o filmu (i odrastanju) porazgovarali, to bi bilo fantastično.
Foto: Zagreb film festival
Učenici devetog razreda jedne sarajevske škole se pripremaju za ekskurziju, ali stvar otežavaju vijesti iz Banja Luke o sedam djevojaka koje su se s ekskurzije u Sarajevo vratile – trudne. Roditelji su revoltirani, jedni tvrde da su to tračevi, drugi vjeruju medijima i neće pustiti svoje kćeri na izlet, a u prostoriji pored se odvija igra istine ili izazova među njihovom djecom.
U toj igri Iman (Asja Zara Lagumdžija), odlikašica i naoko povučena djevojka, kaže da je istina da su se ona i Damir, nešto stariji dečko iz susjedstva, uistinu seksali. Jedna vijest, koja je možda trač, a možda i laž, pokrene lavinu. I slobodno čitajte dalje, više od ovoga neće biti spoilera, a i ovo su prve dvije minute filma kojeg možete pogledati u kinu od 25. travnja.
Gdje počinje javno, a prestaje privatno?
U te dvije prostorije svela se ‘Ekskurzija’, a svelo se i društvo. S jedne strane imamo prisilni konzervativizam, opresiju pod okriljem zaštite i potpuno nerazumijevanje za vlastitu djecu koja se nalaze u bolnoj i čudnoj tranziciji iz djetinjstva u odraslost.
S druge strane imamo hiperseksualizaciju djevojčica u iznimno ranjivoj dobi, snažnu potrebu za osjećajem pripadnosti i istovremenu potragu za samim sobom.
Pa kada stvar u jednom trenu izmakne kontroli, ispada da ne postoji privatno i javno u pogledu ženskog tijela. Makar bilo i tijelo djevojčice. Ogledno iz banjalučkog slučaja iz uvoda, pa kasnije i glavne linije priče, čini se da svatko ima pravo komentirati što se događa drugima iza zatvorenih vrata, a djevojčicama čak i među nogama.
Ono što je kod odraslih pravo na mnijenje, kod tinejdžera je pravo na izopćenje. I onda vidimo kako ta želja za pripadanjem postane prisilna metamorfoza same sebe, a da bi završila vršnjačkim nasiljem koje, uz malo sreće, ostane ‘samo’ psihičko.
Mikrokozmosi odrastanja
Gunjak je u svojem dugometražnom prvijencu uspjela ocrtati jedan mikrokozmos u tri linije: škola, obitelj, prijatelji. I sva tri su jako bitna za način na koji odrastamo. U školi su tu uvijek dosadni profesori, kod kuće nagluhi djed i naporni mlađi brat, prijatelji su na igralištu dok se pije Coca-Cola i sluša lokalna trap scena na zvučnik.
Osim što su ta tri dijela konstitutivni dijelovi svakodnevice vjerojatno svakog školarca, Gunjak ih predstavlja s opipljivom realnošću. Dijalozi među prijateljima nisu usiljeni ni pretjerani, opušteno se koriste žargoni i psovke, a Imanin brat zaista ostavlja dojam napornog mlađeg djeteta. Čak i nagluhi djed, koji je više pozadinski lik filma, daje onaj obiteljsko poznati osjećaj kada komentira vijesti na TV-u ili traži da se zatvori prozor jer osjeti propuh.
Film je lišen pretencioznosti u svakom pogledu: od odabira neatraktivnih lokacija, kostimografije do dijaloga, i baš zato uspijeva predstaviti i problematizirati temu odrastanja na ovim prostorima.
U nas ti je najteže biti djevojčica
‘Ekskurzija’ je odličan punokrvni coming of age film. I to balkanski. Jer djeca u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji nisu tinejdžeri u Americi.
Zato je ovaj film toliko primjeren našoj publici. Nema u njemu američke (pre)dramatizacije tipične za njihove teen serije i filmove; odnosno, nema osjećaja da likovi na ekranu samo u scenariju imaju 14, 15 ili 16 godina dok se ponašaju kao da imaju 20+. Pubertetsko razdoblje glavne junakinje Iman, prijateljice Hane i ostatka njihovog razreda, prožeto je sumnjama, tračevima, glupim radnjama i željom za pripadanjem.
A tko kaže da to nije prošao, ili laže, ili je prerano odrastao. Ono što je najbolnije za primijetiti u filmu je da, bez obzira koliko Iman ispala naivna sa svojim nepromišljenim postupcima, ne postoji scenarij u kojem je njena sudbina mogla biti bolja ili sretnija. Da je napravila stvari sasvim suprotno od onoga što smo vidjeli na ekranu, velike su šanse da bi završila jednako: i što se tiče škole, i što se tiče obiteljskih odnosa, a pogotovo što se tiče prijatelja i simpatija.
Jer, izgleda da je u nas stvarno jedna od najtežih stvari biti djevojčica.
*komentar je stav autorice i ne odražava nužno stavove redakcije.
