Pogledao sam novu LGBT teen seriju o kojoj svi pričaju: Oduševila me
Heartstopper je tipična priča o tinejdžerskoj gej ljubavi, ekranizirana na tako netipičan, svjež način. Sve ono što treba imati ima, a ono što je sličnim pričama nedostajalo, nadomješta. Jasno adresira probleme s kojima se LGBT zajednica susreće, ali priča nikad nije u problemima. Priča je u rješenju, u životu, u malim stvarima i trenucima sreće zbog koje se isplati pregaziti i trnovit put.
Screenshot iz trailera za Heartstopper, novu tinejdžersku LGBT seriju na Netflixu
Foto: Youtube screenshot; Netflix
Kada sam prvi put čuo da Netflix priprema novu LGBT teen seriju, nisam znao što misliti. Osim da čim izađe pogledat ću je u jednom danu. To nikad i nije bilo upitno. No, s obzirom na to da je žanr zadnjih godina zastupljeniji i da su gej priče u pravilu ekranizirane ili kao nerealna fantazija ili tek surova tragedija, bojao sam se što će me dočekati.
Tipična priča na netipičan način
Heartstopper je konačno izašao i, bez brige, nije otišao ni u jedan ekstrem. Ako ju niste pogledali, odite odmah, ima osam epizoda koje traju oko 30 minuta. Sitnica. Pa prijeđimo na stvar. Priča prati Charlieja i njegovo posebno prijateljstvo s Nickom. Charlie je na prvi pogled (i na svaki drugi) tipični štreber. Nije atletski građen, malo je sramežljiv i, što je za priču najvažnije, otvoreno je gej. Nick je sušta suprotnost. Kralj školskog rugbyja i, prema izjavi jedne od likova, najstrejt dečko u školi. No stvari, naravno, nisu takve kakvima se čine. Nick je biseksualan i pomalo se zaljubljuje u Charlieja, a kroz epizode vidimo klasične stacije jedne tinejdžerske gej veze.
Pada prvi poljubac, javljaju se problemi s homofobnim prijateljima, a Charlieja veza iz tajnosti vraća u doba kad su ga zlostavljali jer se saznalo da je gej. Oni prolaze kroz uspone i padove točno onakve kakvi usponi i padovi mogu biti kad imaš 16, prvi put si se, onako baš zaljubio, i to u dečka za koje sline sve cure. Ali tu dolazimo do ključne točke razlike. Izazovi s kojima se susreću, iako tipični za LGBT zajednicu, nisu obrađeni na tipičan način. Nisu preskočeni ili zanemareni, ali ni ne vode radnju u neku mračnu uličicu melankolije i tjeskobe iz koje se nikada, zapravo, neće ni izvući. Ne. Heartstopper jasno adresira svaki od problema. Outanje i nasilje, otvorenost i zbunjenost, ponos i sram, prihvaćanje i diskriminaciju.
Sve što nam je ikad trebalo
Ali u fokusu nikad nisu sami problemi, već proces, iskustvo, rješenje. Iako se neke stvari ne rješavaju, što bi uostalom bilo i nerealno, kreatori ove serije jasno ocrtavaju put do njihovih rješenja. Pokazuju kako u našoj okolini ipak ima ljudi koji nas prihvaćaju i vole bez obzira na to koga mi volimo. Pokazuje nam kako se nekad jednostavno moramo maknuti iz sredine koja je za nas toksična. Daje nadu, ali i izlaz. I kad pustiš suzu jer se sjetiš svojih đačkih dana, i povratka kući busom nakon incidenta gdje su ti neki homofobi vikali ‘pederčino’, ne zapinješ u spirali negativnih misli.
Možda na tren upadneš, ali se ne zadržavaš. Zato što te Hearstopper podiže. Tjera da te da razmisliš, ali ti daje taj feel good osjećaj. I to je ono što ga čini drugačijim. Podnošljivijim i lakšim nego većina drugih serija koje u svoj fokus stavljaju autentično LGBT iskustvo. Heartstopper to čini upravo onakvim kakvih nam je nedostajalo, između fantazija o ljubavi koja uvijek nađe svoj put i tragičnih priča koje dovoljno nalikuju stvarnima da nam nagoviještaju neku nerealno mračnu sudbinu.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
