Političari, kad nešto na silu žele progurati, besramno koriste djecu: Evo i zašto
Retorika ‘treba misliti na djecu’ stara je zapravo koliko i ljudska misao. Još su sofisti u antičkoj Grčkoj znali da emocije mogu pobiti i najuvjerljivije argumente. Pojašnjavamo što se krije iza takve retorike.
Jedna od ‘think of the children’ scena iz Simpsona
Foto: Youtube screenshot; Jonas Herby
Posljednjih desetak dana svjedoci smo žestokih sukoba u vezi ljudskih prava. Na udaru su se, prvenstveno, našli pripadnici LGBTIQ+ zajednice, kada ih se krenulo spominjati u kontekstu tzv. antipedofilskog zakona koji je najavio MOST-ov zastupnik Nikola Grmoja.
Sve u ime djece
Grmoja je, podsjetimo, komentirajući slične zakonodavne izmjene mađarske vlade, istaknuo da će pripremiti antipedofilski zakon kojim će, među ostalim, zabraniti i nametanje LGBT ideologije. S naglaskom na zabranu nametanja takve ‘ideologije’ – djeci.
Djeca tu, dakako, nisu slučajno spomenuta. Na djecu smo svi osjetljivi, želimo ih zaštititi, ukloniti im prepreke koje smo mi imali na putu, osigurati im bolji život i budućnost. Čak i djeci koja nisu naša. Zato recikliramo, radimo poslove koje radimo, trudimo se ne pustošiti prirodu (ili barem živimo u uvjerenju da sve od navedenog radimo). Bilo kako bilo, u uvjerenju ili u djelima, sve je to uime djece i neke njihove, nadano, svjetlije budućnosti.
Stoga kad vidimo da su se političari nešto naglo sjetili djece, to, gotovo uvijek možemo zaključiti, nije slučajno. Oni djecu koriste upravo zato što to uvijek uspijeva plijeniti pozornost. Kada ljudima spomeneš djecu, dotakneš u jedan aspekt njihova života i života njihovih bližnjih do kojeg, principijelno i emocionalno, uglavnom iznimno drže.
Razrađena retorička strategija
‘Treba misliti na djecu’ (eng. think of the children) pomno je razrađena retorička strategija kojom se pokušavaju, bez stvarnih i uvjerljivih argumenata, progurati određene ideje. Nerijetko se radi o idejama koje u neutralnoj, emocijama neopterećenoj formi ne bi imale (toliko) snažnu podršku.
Tako se umjesto zabrane učenja od LGBT temama u školi (neutralni oblik), u stvarnom svijetu zagovara zaštita djece od LGBT propagande (emocionalno nabijeni oblik). U neformalnoj logici ovaj potez koji smo nazvali ‘treba misliti na djecu’ zapravo je tip apela na emocije, neformalne pogreške u zaključivanju gdje se umjesto argumenta pokušava igrati na osjećaje sugovornika ili javnosti, ne bi li to rezultiralo njihovom podrškom naših teza ili ideja.
Jednostavnim rječnikom, svi su osjetljivi na djecu i poznata ekipa iz MOST-a (kao i svi drugi političari koji se posluže djecom kao motivom kako im padne na pamet) to zna iskoristiti. Zato ubuduće kad vidite političara čija će ideja navodno spasiti vašu djecu, obavezno obratite pozornost na druge argumente. Ako ih uopće ima.
