Pročitali smo ‘Trokut smrti’, roman gimnazijalke kao indikator očekivanja mladih od domaće književnosti
Knjiga ‘Trokut smrti’ objavljena je 2023. godine. Napisala ju je Lea Gnjatović, tada učenica trećeg razreda Gimnazije Sisak. Pročitali smo ovaj roman kriminalističkog i trilerskog žanra. U samom stilu pisanja se osjeti da je spisateljica bila mlada srednjoškolka, ali osoba koja je svakako načitana u upoznata s pravilima žanra. Knjiga ima potencijal zainteresirati srednjoškolce i mlade za veći interes čitanja romana, dok je opće poznato da brojni učenici uglavnom ne čitaju knjige u slobodno vrijeme. Knjiga je indikator kakvu literaturu oni mladi koji čitaju vole, iako za nju nažalost većinom moraju posegnuti kod inozemnih autora jer hrvatskim piscima ovakve vrste i žanrovski stilovi većinom nisu dragi.
Foto: srednja.hr
Dok se ljetni praznici lagano bliže kraju, brojni učenici se već lagano s nostalgijom prisjećaju što su sve zabavnoga radili ovog ljeta. Uz kupanje u moru, ležanje na plaži, sigurno je bilo tu i prilike za druženje s prijateljima, ali i igranje videoigrica ili općenito gledanje televizije. Međutim, koliko učenika je odlučilo tijekom ljeta se zabaviti uz knjigu? Vjerojatno ne veliki broj.
Hrvati baš ne vole čitati
Nije to samo stvar učenika koji su tijekom godine barem čitali čitanke i obvezne lektire, već je to i širi društveni trend. Knjiški moljci se godinama deprimiraju kada vide da je čitanje knjige kao trend u padu u Hrvatskoj. Prema nedavnim podacima Eurostata, objavljenih 9. kolovoza, 42 posto Hrvata pročita barem jednu knjigu godišnje. Pritom je prosjek za Europsku uniju 53 posto. K tome, u Hrvatskoj samo 12 posto ljudi pročita od pet do devet knjiga, a osam posto preko 10 posto.
Iako je Eurostat istaknuo da prema statističkim podacima ‘mladi ljudi i žene čitaju više knjiga u EU’, u svjetlu podataka iz Hrvatske ne čini se realnim očekivati da bi većina učenika tijekom praznika iz zabave posegnulo za kakvim romanom, zbirkom priča ili zbirkom pjesama. Razlozi zašto knjige nisu atraktivne većini školaraca su raznoliki.
No, možda bi se situacija mogla promijeniti kada bi same knjige bile atraktivnije mladima? Možda bi srednjoškolci bili više zainteresirani za književnost, kada bi do većeg izražaja došle knjige koje pišu sami srednjoškolci? S tom misli na glavi, iskoristili smo tople ljetne dane za čitanje romana ‘Trokut smrti‘, koju potpisuje gimnazijalka Lea Gnjatović.
Inovativna gimnazijalka: piše knjige, izumljuje medicinske konce
O knjizi ‘Trokut smrti’ smo pisali 2023. godine nakon njene objave. Sama Lea je ove godine bila i jedna od finalistkinja našeg godišnjeg natjecanja ‘Ideja godine‘. Sa sestrom Anom s kojom je bila u Gimnaziji Sisak, predstavila je ideju za inteligentni medicinski konac koji mijenja boje ovisno radi li se o predupalnom ili upalnom stanju rane nakon operacije. Ipak, ovdje smo radi knjige, koju je Lea, rođena 30. rujna 2006. godine, napisala kao učenica trećeg razreda.
Čitajući roman, na umu imajući da većina mladih knjige ne nalazi zabavnim, željeli smo vidjeti može li se upravo iz romana koji pišu tinejdžeri vidjeti što bi tinejdžere moglo zanimati. Iako u spisateljskim krugovima interes pisca za ono što čitatelje zanima može biti smatrano herezom, tzv. ‘dodvoravanjem publici’. Polazimo od tvrdnje da je suludo očekivati da više ljudi, pa tako i mladih, čita knjige ako te knjige nisu zanimljive, ne bave se nečime što interesira populaciju u kojoj želimo da se povećaju postotci čitanja, makar samo jedne knjige godišnje.
Trokut smrti: Vjerno praćenje krimi žanra, lelujanje među stereotipima
Kada je riječ o ‘Trokutu smrti’, Lea se u svom prvom objavljenom, a trećem napisanom romanu odlučila za pisanje krimi-trilera. Zanimljivo je primijetiti da je knjiga izdana u samostalnom pothvatu, i dostupna za nabavu preko platforme Redak koja za određeni iznos u dogovoru s autorima omogućuje distribuciju knjiga koje se tiskaju na zahtjev. Odnosno, naruči se online, pa ovisno koliko se naruči primjeraka knjige mjesečno, jedna, pedeset ili nijedna, toliko se primjeraka i tiska.
– Zara Lee jednim si je postupkom zapečatila sudbinu. Zara Lee je dvadesetpetogodišnja detektivka koja radi u New Yorku. Jednoga dana dobiva slučaj dvostrukog ubojstva koji će joj promijeniti život. Nije znala da je, dobivši ovaj slučaj, bačena u lanac mafije, korupcije, brojnih ubojstava i u lanac nevjerojatnih i šokantnih saznanja o svojoj obitelji, stoji u opisu knjige taman dovoljno radnje da se dobije načelni dojam o čemu se radi bez otkrivanja svih zapleta i preokreta.
Sve u svemu, nakon pročitane knjige, stječe se dojam da je Lea Gnjatović osoba koja doista voli u slobodno vrijeme čitati i pisati. Sama radnja će nekima biti više, nekima manje predvidljiva, ovisno koliko sami volite i imate iskustva s čitanjem krimića i trilera koji treniraju ljubitelje ovoga žanra da očekuju i zamišljaju neočekivano. U ovom konkretnom slučaju, u vidu ‘velikih zavjera’. No, sam roman vjerno prati pravila žanra i pokazuje da je mlada spisateljica itekako čitala literaturu prije nego se sama upustila u pisanje. Time je i relativno uspješno uspjela izbjeći klišeje, barem u jednoj većoj mjeri. No, protagonostica Zara, klasičan je primjer detektivke kojoj je posao na prvom mjestu, iako to ne mora nužno biti loše ili neprivlačno potencijalnom čitatelju ili čitateljici.
Stil pisanja talentirane srednjoškolke: Odlično štivo za mlade koji se tek upoznavaju s krimićima
S druge strane, Gnjatović se fokusirala na osobne motivacije svoje detektivke Zare Lee i odnose s obitelji koju dugo nije vidjela. Detalje nećemo otkriti kako ne bismo upropastili radnju, ali stječe se dojam da se odnos između Zare i njene obitelji, pogotovo kod prvog susreta u romanu, mogao malo spretnije graditi, polaganije. Prvi susret je mogao izravnije ili manje izravno dati pozadinu i kontekst odnosa, ali nekako je sve to otišlo možda i prebrzo.
Takvo minimalističko, brzinsko ‘kidanje flastera’ bi bilo smislenije da je spisateljica pisala kratku priču, ali je malo neobična odluka u romanu. No, doduše, treba i napomenuti, kada je riječ o samoizdavaštvu, broji se svaka stranica. Manje stranica, manji troškovi knjige pa nam i to može biti upozorenje koliko smanjena sredstva za književnost itekako mogu (iako to ne mora nužno ovdje biti slučaj), igrati ulogu na piščevu kreativnost i mogućnost raspisivanja. Simpatični momenti u radnji, očituju se i kod odnosa Zare s njenim prijateljima i kolegama, kao što je patologinja Johanna Stone. To se može najbolje ilustrirati na dijalogu kod istrage dvoje mrtvih tijela pri otvaranju romana:
-Bok što imaš? – upitala je Zara misleći na žrtve nakon čega ju je Johanna prostrijelila pogledom jer je bila usred pregledavanja žrtava.
-Ništa ono kako si? Ima li što novo? Ti odmah krećeš na posao – šaljivo je rekla Johanna jer su njih dvije jako dobre prijateljice, ali se također htjela iskupiti za strijeljanje očima.
-Hajde obavimo ovo pa idemo na kavu. Sada, možeš li mi, molim te, reći što imaš za mene? – umiljato je upitala Zara gledajući u auto koji se zabio u banderu.
Kemija između detektivke i patologinje koja se stvara u citiranom dijalogu i popratnim opisima autorice, standard su za gradnju zanimljivih odnosa među likovima u krimićima. No, izvedba u ovom slučaju odaje mlade godine autorice te sam dijalog pod krinkom odraslih policijskih profesionalki ustvari odmah asocira na dvije dobre prijateljice srednjoškolke. Iako će to možda odvratiti starije ljubitelje žanra, više je nego dobrodošlo za same srednjoškolce, za vrbovanje novih poklonika kriminalističkih romana upravo među mlađom generacijom.
Zašto New York umjesto Siska? Odlična priča, ali više bi se cijenila u inozemstvu
Ono što ipak moramo istaknuti kao jednu tužnu opservaciju, to je da roman ‘Trokut smrti’, priča koja vjerno prati i nudi zanimljivu priču krimi žanra, bolje ili lošije ovisno o trenutku izbjegavanja klišeja, ima mjesto radnje u New Yorku s protagonisticom, američkom detektivkom. Bilo u objavljenim ili neobjavljenim pričama srednjoškolaca i mladeži, mlade generacije pisaca vrlo često posegnu za velegradovima poput Londona, New Yorka, rjeđe i Los Angelesa u koji bi smjestili svoje zaplete. Misao vodilja je tu vjerojatno i da su upravo i neki od najcjenjenijih pisaca žanra (Agatha Christie, Arthur Conan Doyle, Chester Himes, Earl Stanley Gardner) upravo tamo smjestili vlastite priče. I to kad govorimo samo o knjigama, da ne spominjemo brojne krimi filmove i serije u tim istim gradovima.
Iako je fascinacija tim gradovima razumljiva, šteta je što se uzbudljive krimi radnje bilo u knjigama, bilo u filmovima, ne odvijaju u Zagrebu ili u slučaju Gnjatović, u njenom rodnom Sisku. Iako ti gradovi nemaju takve literarne statuse, ne možemo ni očekivati da ikad budu i imali, ako će suvremeni domaći krimi pisci izbjegavati takve odabire. No, da je moguće napisati dobru krimi priču i smjestiti je izvan Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a u proteklom su nas desetljeću uvjerili nordijski pisci. Stockholm u Švedskoj ili Oslo u Norveškoj po krimi žanru nisu bili ni do koljena New Yorku ili Londonu. Ali zahvaljujući autorima kao što su Stieg Larson i Jo Nesbø, danas su itekako atraktivne lokacije za ljubitelje dobrih krimi priča.
No, bilo bi pogrešno za takve propuštene prilike kriviti mlade generacije pisaca i spisateljica u koje se ubraja Gnjatović. Pogledajmo malo aktualnu književnu scenu u Hrvatskoj. Ne samo izdavače, već i same pisce i književnike koji dijele nagrade i diktiraju što znači biti dobar pisac u Hrvatskoj. Iako su se i na hrvatskom jeziku ispisali brojni kvalitetni krimići, čini se kao da sve ono što se cijeni kod krimi priča vani, na našem se prostoru ekspresno odbacuje kao ‘trivijalna književnost’. A i kod samih hrvatskih krimića, većinom se u prvi plan stavljaju egzistencijalni problemi protagonista i šira društvena kritika, dok sam zločin, koji treba biti glavni fokus dobrog krimića, pada u drugi plan. Stoga ne treba čuditi i da oni mladi koji čitaju u Hrvatskoj, većinom bježe od domaćih autora te posežu za suvremenom inozemnom književnošću. A ako i sami pišu, svoje likove smjeste u neke druge sredine, daleko od ‘Lijepe naše’ koju brojni mladi ionako maštaju napustiti.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
