Spomenici, kipovi ili skulpture samo su dio gradske baštine koja uz kulturnu vrijednost, njeguje i sam izgled grada. Mnogi se Zagrepčani, ali i stanovnici drugih europskih metropola, zgražaju na kipove koji niču u Skopju te misle kako se radi o neukusnom kiču. Međutim i naša metropola ima pozamašan broj kipova, koji su doduše manje masivni i bolje raspoređeni nego u glavnom gradu Makedonije. U nastavku pogledajte nekoliko zanimljivosti o zagrebačkim kipovima.
U glavnom hrvatskom gradu nalaze se mnogi spomenici, biste, skulpture, spomen-ploče, fontane ili zdenci. Dok većina posjetitelja Zagreb ne napuste bez fotografija ispred kipa bana Josipa Jelačića, Antuna Gustava Matoša ili Marije Jurić Zagorke, hrvatsku metropolu krasi pregršt kipova koji su mnogima manje poznati. Svaki od njih uz sebe veže posebnu priču, ali čini i dio kulturne baštine našeg najvećeg grada.
Najstarija zagrebačka trojka istog autora
Iako je gotovo svaki grad prepoznatljiv po određenim kipovima, u tome definitivno prednjači makedonska metropola Skopje. U samom centru grada svako malo niče novi masivni brončani kip, a prema procjenama na njihovu izradu ukupno će se potrošiti oko pola milijarde eura.
Zagreb po tom pitanju nije Skopju ni do koljena, no i naš glavni grad krase brojni, doduše ukusniji i manje zastrašujući kipovi.
Prvi javni zagrebački spomenik koji je izgrađen i postavljen na Kaptol je Marijin stup s anđelima iz 1865. godine. Napravio ga je Anton Dominik Fernkorn, čijih je ruku djelo i kip bana Josipa Jelačića prvi put postavljen na trg godinu dana nakon Marije. Iako je prvotno bio okrenut na sjever, prema Mađarskoj, 1991. godine na Jelačićev rođendan 16. listopada stavljen je u poziciju kakvu je zadržao do danas, u gledajući u smjeru juga.
Austrijski kipar Fernkorn napravio je i Svetog Jurja u borbi sa zmajem koji je prvotno bio postavljen u Maksimiru 1867. godine, ali je 17 godina poslije pomjeren na Strossmayerov trgu. Tek je od 1908. smješten na lokaciju na kojoj se i danas nalazi – na Trgu maršala Tita.
Omiljeni kipovi
Ivan Kožarić autor je dviju skulptura koje su među najomiljenijima u Zagrebu. Jedna od njih je Prizemljeno sunce iz Bogovićeve ulice, a druga skulptura je Antun Gustav Matoš postavljen 1978. godine na Strossmayerovu šetalištu. Riječ je o prvom spomeniku s otklonom od tradicije. On nema pravi postament, nego sjedi na klupi i gleda Zagreb, zbog čega je upravo jedan od najzanimljivijih kipova. Kada je tek bio postavljen, u novinama je pisalo da to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled prema gradu, budući da na većinu drugih skulptura gledamo iz žablje perspektive. Kožarić je Matoša napravio na način da nam ga približi u svakodnevnici.
Mariju Jurić Zagorku izradio je Stjepan Gračan, a on je autor i Kumice Barice koja se smatra simbolom Dolca. Kumica predstavlja opskrbu Zagrepčapa hranom, a postavljena je 2006. godine. Zagorka je, pak, napravljena u prosječnoj visini žene, a nalazi se u Tkalčićevoj ulici od 1990. godine.
Veliki torzo iz 1973 autora Raula Goldinija najveća je nepoznanica mnogim posjetiteljima, kao i zagrebačkim pridošlicama. Iako većina na prvi pogled pomisli kako skulpturi nešto nedostaje, točno je onakva kakvom ju je autor zamislio. Do 1993. godine nalazila se na Starčevićevom trgu, a onda je premještena na izlazu iz Jurišićeve, gdje i danas buni mnoge prolaznike.
Cijela javna spomenička baština na jednom mjestu
Stjepan Brbot je čovjek zaslužan za objedinjenje cijele javne spomeničke baštine hrvatske metropole. Naime, na Google Mapsu je označio svaki spomenik, kip ili fontanu. Na prvi pogled netko tko nije bio u Zagrebu pomislit će kako nemamo pravo kritizirati Makedonce, no nijedan od označenih javnih objekata ne izaziva strah prolaznika svojom veličinom. Klikom na lokaciju označenu na karti prikazuje se naziv spomenika, autor i godina nastajanja.
