Prvi let avionom: Polijetanje je pravi rollercoaster, a dobro je dok ne zazvoni alarm na sigurnosnom pregledu
Let avionom trenutak je koji sam dugo čekao. Već kao mali gledao sam u oblake, avione, i pitao se kada ću ja dobiti priliku biti tamo gore. I kada su se pružale prilike, nekako su okolnosti uvijek bile protiv mene. A kada je došao taj trenutak prvog polijetanja, bio sam sretan, ali više me plašilo mogu li zaista odraditi sve procedure na aerodromu u potpunosti sam.
Zračna luka u Münchenu | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Nedavno sam gledao jednu seriju u kojoj je djevojka od 25 godina rekla kako se prvi put u zrakoplovu vozila tek s 18 godina. Jer obično se to odradi ‘negdje’ oko 12. godine. Ne znam kako je to u Americi, ali ja sam se u avionu prvi put vozio s 18 godina i ne mislim da je to bilo prekasno, dapače, sretan sam što se uopće ikada i dogodilo.
Samo da kofer nije pretežak
Bio je to moj put na Erasmus u Litvu, o čijem sam iskustvu već pisao. Budući da nikad nisam prolazio procedure na aerodromu i nisam letio u zrakoplovu, očekivao sam da kada se za to odlučim, sigurno na tom prvom putovanju neću biti sam. No, život piše čudne priče. U zrakoplovu sam se ja već trebao voziti sa 17 godina, no organizirano putovanje bilo je otkazano zbog korone. Tako je došao projekt u Litvi, a spletom okolnosti morao sam putovati sam i to još – s presjedanjem.
Kada sam kupovao karte razmišljao sam mogu li ja to. U potpunosti sam. Tata me tješio da na aerodromima procedura nije teška, no mene je nekako plašilo da ću možda imati prevelik ili pretežak kofer, da će mi izbaciti nešto na sigurnosnom pregledu bez čega jednostavno neću moći nastaviti putovanje i tako dalje. No, nisam želio da zbog takvih ‘gluposti’ odustanem od Litve i jednostavno sam prihvatio izazov. Prije samog puta, čitao sam forume, gledao videe na internetu kako izgledaju aerodromi, koje su procedure, što ne smijem propustiti. To me dobro pripremilo jer sam zapravo u glavi imao točno posloženo što moram, kako i gdje.
Check-in sam napravio online i sve je bilo spremno. Stigao sam pred veliku zagrebačku zračnu luku. Osjećao sam se spremno. Prvo što sam vidio kada sam ušao bili su check-in šalteri, no nekako sam razmišljao – ja sam to već obavio online, to mogu preskočiti, ali kamo sad? Malo hodam i vidim neki drugi šalter. Malo stojim sa strane i promatram što ljudi rade. To me uvijek spasilo – ako ne znaš sam, pogledaj što rade drugi, kamo idu, i problem će se vjerojatno riješiti sam od sebe. Tako sam na šalteru pokazao boarding pass i uz pokretne stepenice stvorio se pred provjerom zaštitara.
I naravno – uključio se alarm
Bila me je trta. Skidam sve metalno sa sebe, vadim sve živo, odvajam, samo da ne bude neki problem. Naravno, odmah na startu padam na jednom testu – naivno sam sa sobom u torbi imao bočicu vode. U avion, naime, nije moguće unijeti ništa veće od 100 mililitra, uključujući i kreme, parfeme i cijelu kozmetiku. Zaštitar mi govori da će ju ili baciti ili da ju sada popijem. Mislim, neću sada u sebe trpati cijelu bocu vode tako da jednostavno odlučim neka ju odstrane. I sada dolazi onaj najveći test – treba proći kroz skener. Kofer prolazi bez problema, a ja – pa, više-manje. Samo nisam želio da se uključi onaj zvuk, odnosno alarm, koji govori da nešto nije u redu.
Let avionom | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
I naravno, kada sam želio proći ispod skenera, oglasio se baš taj zvuk – što je pak sad? Pitaju me što još imam po džepovima. Vadim i shvatim, a da, imam još mobitel i pitam zar i to treba odvojiti? Pa dakako da treba. Iz druge prolazim kroz skener bez problema. Tako sretno stavljam na sebe opet prstenje, remen i ostali nakit koji sam morao skidati. Odlazim do provjere osobne iskaznice. Pitaju me kamo idem. Uredno odgovaram. Nema nikakvih problema i eto me na terminalu. Prvo što napravim, je dakako, sto fotografija i videa. Cijela galerija bila mi je napunjena slikama aviona, terminala, mene kako sjedim na aerodromu i slično. Mislim, to je bio tek početak jer kada ulazim u avion, fotografija je još više.
Na let čekam tih 90 minuta koliko prije treba doći na aerodrom, kupujem mali sok za 30 kuna jer to su cijene u zračnim lukama. Dok kreće ukrcavanje pitam se gdje su oni autobusi koji voze do aviona. A ne, ja sam u onoj cijevi koja je direktno povezana s avionom što smatram vrlo praktičnim i zanimljivim. I dalje sve fotografiram i snimam. Budući da putujem solo (i zasad mi dobro ide), svjestan sam da ću sjediti s nepoznatima. I tako sjedim s djevojkama iz susjedne nam Bosne koje, zamisli, isto prvi put putuju avionom. No, ja sjedim kraj prozora što je pogodno za još stotinjak fotografija. No, i cure žele fotografirati pa im dopuštam da i one uguraju mobitel do prozora i opale par fotki. Još prije polijetanja.
Polijetanje me vratilo u Gardaland
Kako biste znali vezati pojas u avionu ne morate biti nešto spretni, no meni se to na prvu činilo baš komplicirano. Uspio sam nekako, no i dalje sam se pitao je li to to, treba li još nešto. Da ne izletim baš prvi kad se avion sruši. Mislim si da bi valjda stjuardese primijetile da nešto nije u redu. I krećemo. Polijetanje. Ono čega se sjećam je da se prvo polijetanje pamti. Jednostavno zato što ne znaš što očekivati. Svaki sljedeći put je lakše. Kada smo se kretali po pisti sve mi se činilo usporeno, što je i točno, do tog kritičnog trenutka. Kada kreće ubrzanje. U glavi sam se vratio u Gardaland i onom Blue Tornadu gdje sam se doslovno molio da nakon vožnje ostanem živ.
Noćni let | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Avion polijeće, a meni se malo zavrtjelo u glavi. I u želudcu, no kako se uspinjemo i zadržavamo neku brzinu, na sve zaboravljam jer vidim prekrasan pogled na gradove, na oblake. Nezaboravno. Opet treba malo fotkati i snimati. Razmišljam kako sam uspio. Sam. Jednostavno, uživam u letu, vodi i čokoladici koju nam je dala aviokompanija. Slijetanje je prošlo manje ‘bolno’. Malo se zatreseš kada kotači dotaknu tlo, ali zapravo ništa strašno. No, znam da zapravo sada kreće još jedan uzbudljiv dio – snaći se u zračnoj luci u Münchenu. Meni se to, već samo po imenu, čini veliko.
No, budući da imam par sati do drugog leta, nema frke. Tako je i bilo. Brzo sam pronašao svoj izlaz gdje sam čekao sljedeći let. I taj je let bio prekrasan jer je Sunce taman zalazilo. Noćni letovi zaista su prekrasni. Ali nisu baš za fotografiranje, ništa se na fotografijama ne vidi dobro. No, nijedna fotografija, ma s kakvim god uređajem bila, ne može dočarati taj pogled uživo. Zato, bez obzira na to imate li 12, 18 ili 28, sada je pravo vrijeme za prvi let. I nije ništa strašno. Izgubiti se na aerodromu je, odgovorno tvrdim, nemoguće. Sve je označeno, svugdje su strelice, uvijek možete nekoga pitati. Puno lakše ćete se izgubiti na nekom autobusnom kolodvoru. Aerodromi su također sigurno mjesto tako da boravak na aerodromu može biti dakako jedno lijepo iskustvo.
