Prvih tjedan dana na Savi: Učenje životnih vještina, kao što je odčepljivanje toaleta, postaje svakodnevica
Dobivanje studentskog doma olakšanje je za financijsku situaciju svakog studenta. Naravno, kada već i skupiš dovoljno bodova očekuješ jedan lijep smještaj u kojem bi svatko poželio stanovati. No, kada na listi ne vidiš Cvjetno, ili bar Šaru, već Studentski dom Stjepan Radić – V. kategorija, odnosno 5. i 6. paviljon, stvari se malo mijenjaju.
Studentski dom Stjepan Radić | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Dobiti studentski dom u bilo kojem gradu nije lako, što pokazuje i činjenica da je ove godine, kako smo pisali, 5.600 studenata u Hrvatskoj ostalo bez smještaja u njemu. Ni sve petice u školi nisu vam dovoljne. No, na dan izlaska rezultata sretan sam što sam dobio mjesto na Savi jer bolje išta nego ništa. Ipak, očekujem one bolje, renovirane paviljone. No, život nije bajka.
Vrata kupaonice ne mogu se zatvoriti
Peta kategorija smještaja na Savi nije obnavljanja, u njoj je star namještaj, nema frižidera, ali ipak ima jednu prednost – kupaonicu ne dijeli cijeli kat, nego samo dvije sobe. To je bila nit koja me držala na životu jer to zbilja ne zvuči loše. Ako je namještaj star nema veze, glavno da se higijena može održavati u miru.
Cimera pronalazim na Fejsu i rezerviramo sobu u šestom paviljonu u prizemlju jer smo za sobe na katovima zakasnili. No, biti u prizemlju ima svoje prednosti jer se ne moraš penjati stepenicama, ali i mane jer ipak postoji mogućnost da ti netko uđe u sobu kroz otvoren prozor ili uzme stvari koje hladiš na njemu. Što je još jedan razlog za nabaviti frižider. Budući da sam se već preko poruka skompao s cimerom, znao sam da će bar to biti nešto pozitivno, ako sam smještaj već bude tako loš.
Dolazi vrijeme za selidbu. Pakiram svoje stvari, uzimam svoj jastuk i posteljinu, sve kućanske potrepštine i sredstva za čišćenje. Samo podizanje ključeva i useljenje prošlo je super, na blagajni i u skladištu bili su ljubazni, a već onda shvaćam da Sava ima sigurno jednu prednost, a to je povezanost ljudi. Bez problema sam bilo gdje u naselju mogao pitati za pomoć i svi su bili voljni pomoći. Neki su čak i mene ispitivali pitanja, no u tom trenutku baš i nisam bio najbolja osoba za to. Iako, zanimljivo je spomenuti da sam kao mali par puta boravio kod sestre na Savi u 4. paviljonu te mi je to iskustvo bar dalo nišu za moguće usporedbe.
Studentski dom Stjepan Radić | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Dolazim ispred šestog paviljona i odmah okinem jednu fotku da mogu poslati svojima jer izvana i ne izgleda tako loše. Otključavam svoju sobu i zaključak je i da nije toliko loše, osim što se rolete ne mogu spustiti do kraja. Ali to sam očekivao jer su stariji studenti rekli da to obično ne radi. No, dojmovi mog cimera bili su ponešto drugačiji, predlaže krečenje, da kupimo frižider, da se vrata kupaonice susjedne sobe ne mogu zatvoriti i da je kupaonica najgori dio. I ništa protiv toga ne mogu reći jer je sve istina, samo što ja ne primjećujem uvijek stvari tako na prvu.
Nema tople vode
Odlučujemo da sobi treba dati malo boje pa stoga ja donosim slike u okvirima, razglednice, svoju personaliziranu šalicu i druge ‘gluposti’ koje malo podignu sobu. Nabavili smo i frižider, a cimerov brat za useljenje kupio mu je tepih pa nam i to sad krasi sobu. Sada već to izgleda bolje.
Studentski dom Stjepan Radić | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Sve dok na ulaznim vratima paviljona ne pročitam da sljedeća četiri dana neće biti tople vode. Četiri dana? Dolazim iz malog mjesta, takoreći sela, i ne pamtim da smo ikada tako dugo bili bez tople vode. Ono što shvaćam je da se na Savi uče vještine za život.
Jedna od njih je i odčepljivanje WC-a, jer zašto ne. Kupaonica je ionako rak-rana cijele sobe, a još nema ni docimera s kojima ćemo ju dijeliti. Kada oni dođu možda ćemo zajedno dijeliti tugu, a do tada nam je njihova soba služila za sušenje kose. Jer u kupaonici nema utičnice i jedino mjesto gdje možeš sušiti kosu je soba, budući da u onom malom hodniku prije kupaonice također nema utičnice. U sobi je jedna utičnica pa definitivno preporučujem što dulji produžni kabel, možda čak i više njih. Ono što zaključujem u ‘izletu’ u tuđu sobu je da naša definitivno izgleda bolje jer je netko na zidove stavio tapete i prekrio, očito, vrlo uvredljive napisane riječi na zidovima.
Studentski dom Stjepan Radić | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Vještina je i pogledati što se nalazi ispod kreveta. Nalazim neku prastaru putnu torbu punu prašine. Skroz iza ormara pronalazim i neku staru majicu, također u prašini. Čak na trenutak razmišljam bi li trebao pronaći vlasnika, ali to je toliko prašnjavo da je jednostavno nemoguće to ne baciti u vreću za smeće.
‘Moram ovo snimiti’
Iako postoje priče da je peti paviljon bolji, frendica govori da se tamo baš jako osjeća miris menze, a ona je ispod kreveta pronašla i stare grudnjake. Sve u svemu, razlike su minimalne. Komentari drugih ljudi koji dolaze u našu sobu, konkretno moje frendice koja nikad nije živjela u domu, apsolutno su zaprepaštenje i nevjerica.
– Kako ti tu možeš živjeti, ovo je užas, moram ovo snimiti, bili su njezini komentari.
Studentski dom Stjepan Radić | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Video šalje prijatelju koji odgovara da je to jedna od kritičnijih soba koju je vidio na Savi, a vidio je već dosta loših. No, vrlo zanimljiv dio je spavanje. Odnosno, ‘spavanje’. Sava je za noćne ptice idealno mjesto jer se svaku noć, bez obzira na to je li ponedjeljak, studentska srijeda ili ponedjeljak, partija, pušta glasna muzika i glasno pjevaju cajke na klupicama ili u čajnoj kuhinji. To je normalno i nakon par noći, odnosno mojih prvih tjedan dana, na takve zvukove već oglušiš i navikneš se. A iznenađenje je kad iznad sebe čuješ kako netko vuče kofer. Netko se doselio kat iznad tebe.
Najbitniji je dobar cimer
Ti su zvukovi novost i na njih još nisam navikao, dapače, zadnju noć svog prvog tjedna baš se ni nisam naspavao jer iznad tebe stalno, ali stalno netko lupa, pušta muziku, skače po krevetu i partija s više ljudi, čak i u ponedjeljak. Tijekom te neprospavane noći razmišljam kako je moguće da netko može toliko glasno hodati jer doslovno na ta dva metra prostora ni nemaš prostora hodati.
Ono što je još pozitivno i što je u cijeloj priči zapravo i najbitnije jest cimer. Sretan sam što imam tako dobrog cimera s kojim se sve mogu dogovoriti, koji je uredan i s kojim na kraju dana mogu podijeliti svoje dogodovštine, ali i čuti njegove. On je već krenuo učiti, dok na mom stolu nema mjesta za knjige, ispod njega još stoji kofer i apsolutno još nisam spreman za svoj prvi dan faksa koji dolazi vrlo brzo. Ali o tome ćemo nekom drugom prilikom, uskoro.
Ono čime se u konačnici tješim, pa mi je stanovanje itekako lakše, stara je poslovica – koliko para toliko muzike. Za 300 kuna mjesečno bar ću uštedjeti nešto novaca, ako ništa drugo. A život na Savi naučit će me mnogim životnim vještinama kojih vjerojatno još nisam ni svjestan.
