Razgovarali smo sa studenticom koja je objavila svoj prvi roman: ‘Velike stvari ne dolaze preko noći’
Kristina Paj, studentica psihologije na Fakultetu hrvatskih studija, objavila je nedavno svoj prvi roman ‘Ne gubi fokus’. Kroz priču o balerini Beatrice, Kristina spaja svoje dvije strasti, ples i psihologiju, dok progovara o izazovima s kojima se mladi suočavaju. Put do objave romana nije bio lak, ali se njezina upornost svakako isplatila.
Kristina Paj. Foto: Filip Miloš, Maks Petković
Na prijelazu iz tinejdžerskih godina, Kristina Paj, studentica psihologije na Fakultetu hrvatskih studija, ostvarila je ono što mnogima djeluje kao nevjerojatan pothvat – objavila je svoj prvi roman ‘Ne gubi fokus‘. Budući da je riječ o pothvatu o kojem je Kristina sanjala još od djetinjstva, odlučili smo porazgovarati s njom i saznati više o romanu, ali i cijelom procesu pisanja.
Ideja je došla prirodno, ali iznenadno
– Ideja za roman stvorila se na neki način prirodnim putem, a ipak je došla poprilično iznenadno. Prva od dvije glavne okosnice romana je ples, točnije balet – koji me pratio od malih nogu. Krenuvši od baleta, cijeli sam se život bavila različitim plesnim stilovima i jedina se pauza dogodila svima poznate 2020. kad sam bila prisiljena napraviti pauzu. Krajem iste godine stvorila se ideja za roman o balerini pa volim reći kako sam, u jedino vrijeme kad nisam plesala – ja pisala roman o plesu. Druga je okosnica psihologija, koja me kao znanost počela intenzivnije zanimati upravo u tom istom periodu kada sam odlučila da bih voljela upisati studij psihologije, objašnjava nam Kristina.
Kroz knjigu se prati selidba Beatrice u London gdje je suočena s previše oštrim zahtjevima okoline, sumnjom u vlastitu vrijednost i sposobnosti te borbom za opstanak u okrutnom baletnom svijetu. Kristina kaže da tada rečenica ‘Ne gubi fokus’, od rečenice važne za izvođenje okreta, postaje mantra od Beatrice. U cijelu tu priču ulazi i uličin svirač Mason, student psihologije, koji nastoji pomoći Beatrice istovremeno noseći vlastite probleme sa sobom.
Kroz Beatrice i Masona, roman se bavi psihološkim pitanjima i problemima s kojima se mladi suočavaju, a koji su ponajviše potaknuti osjetljivim prijelaznim razdobljem u kojem se nalaze. Kristina nije htjela u potpunosti spoilati o čemu se točno radi, ali je otkrila da je jedan od tih problema upravo anoreksija. Kroz Beatrice je htjela detaljnije i osobnije pokazati kako je ljudima koji boluju od anoreksije i da tu ima puno više od rečenica u udžbeniku iz biologije.
Nakon što smo saznali o čemu se roman radi, upitali smo Kristinu da nam opiše kako je izgledao proces pisanja koji se, inače, odvijao uz pripreme za maturu i upis na fakultet. Rekla nam je da joj to nije predstavljao problem te da ionako bolje funkcionira kad joj je raspored gust. Može se, stoga, reći da pisanje romana za nju nije bio samo kreativni proces, već i svojevrsni bijeg od tadašnjeg stresnog razdoblja koji prati svakog maturanta.
‘Bila bih najsretnija kad bi moja priča o ostvarivanju dječjeg sna nekoga potaknula da ostvari vlastiti’
– Prilikom pisanja nisam nailazila na neke veće izazove pošto sam onaj koji mi je najviše prijetio – ‘spisateljsku blokadu’ – prevenirala prije pravog početka pisanja. Volim planirati sve što se isplanirati da, a prvu stranicu knjige krenula sam ispisivati tek nakon što sam detaljno razradila sve o likovima, mjestima i radnji unutar svakog pojedinog poglavlja. Na taj se način nikad nisam upitala ‘što dalje’, jer sam već unaprijed znala cijelu priču. Pravi izazovi su se javili tek šest mjeseci nakon prve stranice, kad je prva verzija romana bila gotova. Uslijedilo je ponovno čitanje i mukotrpno uređivanje rukopisa koje nije stalo sve do trenutka kad je knjiga poslana u tiskaru. Problem je kod pisaca što uvijek može biti još bolje, ali u jednom trenutku rukopis treba pustiti, govori studentica psihologije.
No, prije nego što je knjiga uopće dospjela u tiskaru, trebalo je pronaći izdavača. Kristina je slala svoj rukopis, ali su je snašle mnoge odbijenice i neodgovoreni mailovi. Ipak, nije dopustila da je to u potpunosti obeshrabri te je nastavila ‘polirati’ svoj rukopis, upisala se na radionicu kreativnog pisanja i nastavila je zamišljati kako će jednog dana netko pročitati njen roman i javiti se. Ta je upornost na kraju urodila plodom kada je Naklada ASIA prepoznala njezin talent i odlučila objaviti ‘Ne gubi fokus’.
Kristina je, dakle, napravila korak i uspjela je u svom naumu. Iz tog razloga poručuje svim mladima da samo krenu i da ne slušaju one koji im govore da ne mogu ili da je nešto glupo. Napominje, također, da prvi koraci, prve stranice, prve slike, prvi dignuti uteg ili prvi plesni korak, vrlo vjerojatno neće biti uspješni. Ništa nije savršeno, ali Kristina smatra da je upravo u tome ljepota rada na sebi i rada na svojim snovima. Poručuje svima koji ne znaju koji je njihov put da se vrate u djetinjstvo jer se rješenje upravo često krije u razdoblju kada je još sve bilo moguće.
– Bila bih najsretnija kad bi moja priča o ostvarivanju dječjeg sna nekoga potaknula da ostvari vlastiti. Osoba koja je meni dala potreban vjetar u leđa je naša autorica Jelena Kastaneti koja vrlo otvoreno govori o tome koliko se vjera i trud na kraju isplate. Njezina rečenica ‘Snovi su ostvarivi samo ćeš radeći na njima morati dugo ostati budna’ bila mi je nit vodilja za cijelog procesa pisanja i objavljivanja. Velike stvari ne dolaze preko noći i bitno je ulagati trud, biti strpljiv te iznad svega hrabro vjerovati u sebe. Oni koji govore da ne možeš nešto ostvariti, najčešće nisu bili dovoljno hrabri da sami pokušaju pa sada druge uvjeravaju da je nemoguće – kako bi se sami osjećali bolje. Ja vam ovom knjigom kažem: sve je moguće i ne postoje preveliki snovi, zaključuje Kristina.
