Recenzija: ‘Ono’ (‘It’) – Ono najveće razočarenje od filma ikad
Premijera filma ‘Ono’ (‘It’) je bila prije nešto više od mjesec dana i zasjeo je na treće mjesto filmova iz 2017. koji su najviše zaradili. ‘Ono’ je na noć premijere u Sjevernoj Americi zaradio $13.5 milijuna, a ispred njega su samo ‘Ljepotica i zvijer’ te drugi dio ‘Čuvara galaksije’. S odličnih 7.8/10 na stranici imdb, film uživa veliku popularnost, a ja sam svejedno kino dvoranu napustila duboko razočarana.
Foto: facebook.com/pg/ITMovie
Odlazak na koncert, u kazalište ili u kino mi je oduvijek bio poseban doživljaj. Očekuješ nešto novo, nešto posebno, očekuješ onaj ‘vau’ efekt i kada se to dogodi, omamljena odlazim kući i satima uživam u razmišljanjima o onome što sam čula, vidjela i doživila. Dobar film je onaj koji te ostavi ‘paf’ nakon gledanja. Nakon što sam pogledala ‘Ono’, izustila sam samo jedno tiho ‘Film je sranje.’ i otišla kući gledati neki film koji je zapravo vrijedan vremena i novca.
‘Ono’ je film nastao prema istoimenom romanu Stephena Kinga iz 1986. godine, a ovo mu čak niti nije prva ekranizacija. Roman je još 1990. dobio svoju inačicu za male ekrane u obliku mini-serije, a sada, 27 godina poslije, i film pod redateljskom palicom Andyja Muschiettija, čija popularnost ne prestaje rasti.
Klub luzera
Radnja filma je smještena u maleni grad Derry u Novoj Engleskoj. Film započinje u jesen 1989. godine prikazom Billa Denbrougha (Jaeden Lieberher) kako pravi papirnati brod mlađem bratu Georgieju (Jackson Robert Scott). Georgie pušta brodić niz cestu i kiša koja se slijeva ga odnosi niz odvod. U odvodu se pojavljuju dva crvena oka na licu nimalo bezazlenog klauna Pennywisea (Bill Skarsgard) koji Georgieju odgrize ruku i povuče ga u odvod.
Nakon što Georgie nestane, radnja se premješta u lipanj te iste godine. Film prati sedam učenika, šest dječaka i djevojčicu, predvođenih Billom, u potrazi za nestalim Georgiejem i ostalom nestalom djecom. Primijetili su da djeca iz Derryja netragom nestaju svakih 27 godina i da je zajedničko svim lokacijama nestanaka povezanost kanalizacijom.
Njih sedmero čine ‘Klub luzera’, što ovaj film čini još jednim u nizu klišeja zvanih ‘neka outsideri budu junaci’. Pa tako osim Billa koji muca imamo Bena (Jeremy Ray Taylor) koji je novi klinac u kvartu, Beverly (Sophia Lillis) koja je dobrica na glasu školske drolje, šaljivca Richieja (Finn Wolfhard), jedinog crnca u grupi Mikea (Chosen Jacobs), hipohondra Eddieja (Jack Dylan Grazer) i židova Stanelyja (Wyatt Oleff).
Kao i svaki protagonisti outsideri, nasuprot njih imamo antagonista, glavnog nasilnika u školi, Henryja Bowersa (Nicholas Hamilton) sa svojom škvadrom.
Foto: facebook.com/pg/ITMovie
Strah koji pokreće
Glavna odlika Pennywisea jest njegova polimorfnost. Osim oblika klauna, koji je postao toliko prepoznatljiv sa svojim širokim smiješkom i crvenim balonom da će za Noć vještica biti popularna maska kao prošlogodišnja Harley Quinn, Pennywise kod svake osobe kojoj se ukazuje preuzima oblik njezinog ili njegovog najvećeg straha. Tako je to kod Eddieja gubavac kojeg opisuje kao ‘hodajuća infekcija’, kod Mikea je to izgoreni čovjek, a kod Beverly hektolitri krvi.
Svaki od likova Kluba luzera nosi sa sobom pozadinsku priču koja je na svoj način tužna i strašna. Mikeu su tako roditelji izgorili u kući, za Beverly saznajemo da je otac seksualno zlostavlja, a Henry ima nasilnog oca policajca. Upravo to su izvori njihovih najvećih strahova koje Pennywise iskorištava i njima se hrani.
No, te pozadinske priče, iako intrigantne, nisu u filmu dovoljno razrađene kako bismo o njima dobili išta bolji dojam od natruha tuge, a nije ponuđena ni pozadinska priča samog Pennywisea. O razlozima njegovih ubijanja djece ne doznajemo apsolutno ništa, kao ni to odakle je on, zašto se javlja samo djeci, kako se pojavio i kako ga se riješiti, osim toga da se javlja svakih 27 godina.
Nasilje kao jedini odgovor i rješenje
Ono što je uspješno napravljeno u filmu jest prezentacija nasilja koje se uči, utjelovljena u liku Henryja. Henry je klasični školski nasilnik, s fudbalerkom i svoja dva pratitelja hara gradićem i maltretira slabije. Benu nožem u trbuh urezuje slovo H, Mikea prebija pored rijeke i, prije nego ga otac prekine, želi vježbati gađanje iz očeva pištolja na mački.
Za film kojemu je tema borba protiv straha, bilo u obliku klauna koji jede djecu ili školskog nasilnika, razumno bi bilo očekivati da će se rješenje predstaviti u miroljubivijem obliku. Ali film predstavlja nasilje kao jedini odgovor i reakcija na nasilje.
Pa je tako vrlo problematična i nepotrebna scena kamenovanja na rijeci. Na jednoj su strani Henry koji sa svoja dva prijatelja tuče Mikea, a s druge strane se nalazi Klub luzera. Klub luzera započinje kamenovanje, prvotno kako bi Mikeu omogućili bijeg, no to se nastavlja puno duže od potrebnog i prerasta u iživljavanje slabijih nad jačima. I tu nam je nasilje predstavljeno kao nešto što bismo trebali odobravati, jer oni koji su bili slabići su sada ranili nasilnike u zapravo kukavičkoj borbi s distance gdje su brojčano nadjačali drugu skupinu.
Nekakva natruha u pobjedu dobrim nad zlim se daje kada Pennywise omami Beverly, a Benov poljubac je osvijesti. Taj poljubac ostaje samo natruha, jer lijek protiv Pennywisea nije vječna i prava ljubav, već opet, nasilje. A poljubac prelazi u iskorištavanje prilike upitnog morala kada shvatimo da Beverly ne simpatizira Bena, već Billa, kojemu će ona na kraju filma pokloniti poljubac.
Jump scare ne čini horor
Jump scare u filmu je točno to – nagla pojava nečeg strašnog ili jezivog, kada vam nešto iskoči na ekran, bila to tri reda zubi na licu klauna ili ubojica koji se pojavi u zrcalu kada netko zatvori ormarić u kupatilu. I to je nešto što će vas trgnuti i prestrašiti samo zato što je došlo naglo i najčešće je pojačano glasnom glazbom.
Gomila takvih scena ne čini horor, jer hororu je potrebna određena strašna i jeziva atmosfera, strah je nešto što bi gledatelja trebalo pratiti cijelim filmom, a ‘Ono’ to nema. Nema atmosferu, ima samo dinamične snimke koje stvaraju dojam kaosa i jump scare scene koje bi prestrašile gledatelja čak i da se najednom u ekranu pojavi bubamara. Nakon druge takve scene već znate kada ih očekivati, nakon pete već prestanete pokrivati oči jer su jednostavno predvidljive i postaju samo smiješne.
Foto: facebook.com/pg/ITMovie
(Sh)It
Dakle, loša kamera, priča koja nije do kraja razrađena i horor koji to nije. Jedino čemu se mora odati priznanje jest glumačka ekipa bez koje ovaj film ne bi bio vrijedan gledanja te nekoliko zbilja odličnih fraza koje bih si vjerojatno napisala na zid sobe da opet imam trinaest.
Iako dobro otvara pitanja vršnjačkog nasilja i nasilja u obitelji, ne obrađuje ih dovoljno duboko niti dovoljno detaljno kako bi dobila na težini, a osim što fabularno ne prati roman, film je zanemario i rasistički i antisemitički ton. I zato nakon filma ne ostaje ni gorak ni sladak okus, već jednostavno bljutav, nikakav. Jer sve što je moglo biti odlično u filmu je ostalo nedorečeno, a ono što je moglo biti loše je grozno.
Pa kada netko zatraži mišljenje o filmu, jedina reakcija je sukladna s naslovom: ‘A ono.’ Ili na engleskom: (Sh)It.
