Recenzija: ‘Ratovi zvijezda: Posljednji jedi’ – Film o kojemu se (s razlogom) više ne priča
Kada je prije dvije godine najavljen novi, sedmi nastavak sage ‘Ratovi zvijezda’, niste mogli ne osjetiti barem malo uzbuđenja, hypea, oko tog filma, čak i ako niste obožavatelj. Pozitivno stanje napetosti je preuzelo cijeli svijet, pojačano kada je Walt Disney kupio prava na film. Malo skepse i puno nadanja je uloženo u nastavak ‘Sila se budi’, a hype nije nestao dugo nakon izlaska filma. ‘Posljednji jedi’ je svoju hrvatsku premijeru imao prije malo više od mjesec dana i više nitko ne priča o njemu. Jer o filmu se nema puno toga dobroga za reći, a fanovi se vjerojatno ne vole s gorčinom prisjećati nečega što im je obilježilo djetinjstvo, mladost, i nečega što su toliko obožavali.
Foto: facebook.com/StarWars
Svi meni bliski ljudi su film pogledali prije mene, a s obzirom da nisam alergična na spoilere, htjela sam čuti što to novi film ima za ponuditi. Nakon nekoliko takvih razgovora sam shvatila da ne smijem imati previsoka očekivanja, iako je već sedmim dijelom ljestvica nepovratno spuštena. I nisam očekivala ništa, a svejedno sam se razočarala.
Ocjena na imdb-u je poprilično visokih 7.5/10, ako to ikome više išta znači. U ovome slučaju ne bi trebalo značiti mnogo, jer veliki broj obožavatelja ili nije u stanju ili namjerno odbija pogledati nove filmove Ratova kritički.
Ono što bi mogao biti pokazatelj, ako ništa onda popularnosti filma, jest njegov komercijalni uspjeh. Prema Box Officeu, ‘Posljednji jedi’ je imao najuspješnije otvorenje s preko 220 milijuna dolara zarade u prvom vikendu. Ali nakon vikend otvorenja, stižu prve recenzije, i ‘Posljednji jedi’ bilježi najveći pad između prvog i drugog vikenda prikazivanja, s gubitkom od 151 milijuna dolara, prenosi Forbes.
Ljudi očito nisu spremni izdvojiti novac da bi gledali film isključivo jer puca na njihovu nostalgiju.
Što je film bez priče?
Film otvara scena bitke Pokreta otpora protiv Prvog reda, u kojoj naš junak Poe svojeglavo juriša na protivnički brod i žrtvuje većinu svoje flote kako bi taj brod na koncu i uništio. Nakon povratka na svoj brod, dobiva packu od Leie jer se ponaša previše nagonski, a premalo misli na učinak koji to ima na cijeli Pokret otpora, i odmah zatim juriša u novu bitku.
U biti je cijeli film nizanje različitih napada, protunapada, bitki i obrana, s tolikim izostankom priče da fabule gotovo i nema. A primarnost bitki je u filmu opet obrnuta. Očekivali biste da će glavne bitke, ona Kylo Rena i Rey protiv Snokea i njegove pratnje, te bitka Kylo Rena i Lukea Skywalkera, zauzimati puno više prostora, a njima je posvećeno premalo vremena.
Radnja je reducirana na razinu na kojoj je nemoguće stvoriti ikakvu napetost, pa tako i ‘obrati’ koji bi nas trebali šokirati, uzdrmati, imati ‘vau’ efekt, u tome ne uspijevaju. Previše je takvih kvazi-obrata da već nakon pola sata gledanja filma na njih posve otupite, a likovi i scene se brzo smjenjuju pa ne uspijevaju zauzeti neki značajniji prostor u umu i mašti gledatelja.
S obzirom da je radnji posvećeno jako malo vremena i prostora, neka pitanja koja su u ovome filmu odgovorena su poprilično banalna. Glavna otvorena pitanja na kraju sedmog dijela su identitet Reyinih roditelja, te pitanje tko je Snoke, tobože najjači zlikovac u svemiru. Na oba pitanja je dan odgovor, ali nimalo zadovoljavajuć: Reyini roditelji su obični trgovci smećem, ‘nitko i ništa’, a Snoke je umro jednim probodom svjetlosnog mača, pa više zapravo nije bitno niti tko je bio, jer očito nije najjači zlikovac.
I s ta dva toliko mizerna odgovora, zapravo se u devetom dijelu nemamo što pitati, nemamo što više iščekivati. Ne postoji više niti jedna tajna koju trebamo otkriti, samo trebamo vidjeti na koji će se način sve okončati.
Poetika ‘Ratova zvijezda’
Radnja koja de facto ne postoji je uzrokovala i to da ne postoje elementi ‘Ratova zvijezda’ koje bi svaki film te sage trebao sadržavati. I sadržava ih prvih šest, ali se to novim nastavcima potpuno napustilo.
Ako usporedite bilo koji iz prvih šest filmova s ovim posljednjim, nemoguće je ne primijetiti izostanak ključnih elemenata kao što su već spomenuta priča, ali i iznimno bitni dijalozi, a s druge strane guranje nekih potpuno nekonvencionalnih elemenata za Ratove zvijezda, kao što je humor.
Postoje likovi za koje je rezervirano mjesto duhovitih. To je bio Jar Jar Binks, kojeg su gledatelji zapravo mrzili zbog humora i zbog toga što je s tim humorom bio iznimno naporan lik, te Han Solo, kojemu je pristajala uloga šaljivdžije, jer je u filmove ušao kao lik lopova i prevaranta, dakle nimalo ozbiljan lik.
A ‘Posljednji jedi’ je prepun replika koje pretendiraju biti duhovite, a zapravo su samo neukusne. Kao šaljive dosjetke Poea, dok se sprema za konačan napad i njegova potencijalna ‘yo momma’ šala. Tome mjesto nije u ‘Ratovima zvijezda’ i nikada neće biti.
Pojavljivanje Yode u filmu je očigledan pucanj na emocije i priziv nostalgije, ali pucanj u prazno. Jer Yoda u ovome filmu nije kanonski Yoda. Yoda kojeg svi znamo je maleno zeleno stvorenje čije je glavno obilježje komunikacija u kratkim rečenicama s glagolom na kraju, dok Yoda u novome filmu primjetno ne prati takvu šablonu.
Foto: facebook.com/StarWars
Nije sve tako sivo
Ipak, nečemu se mora odati priznanje, a za to nije zadužan redatelj, Rian Johnson, već John Williams, osoba koja je stvarala glazbu za sve filmove ‘Ratova zvijezda’.
Skladbe koje prate film su dobre same po sebi, a način na koji su vješto montirane izmjene dinamičnih scena borbe i eksplozija s glazbom, ili još primjetnije, s tišinom, ostavlja najjači dojam od svega što film sadrži. Scena u kojoj se brod Pokreta otpora zabija u glavni brod Prvoga reda mi se urezala u sjećanje, ne samo zbog dojmljivih efekata, već zbog brzog ritma izmjene scena eksplozije iz nekoliko kuteva i perspektiva, koji su popraćeni zaglušujućom tišinom.
Već spomenuti specijalni efekti su na visokoj razini što film čini prekrasnim za gledanje. Boje, kontrasti i kinetika u cijelome filmu su zadivljujući na jednoj estetskoj razini koju ne smijemo zanemariti.
Montažno rješenje je uglavnom ono koje je koristio i George Lucas u svojim filmovima, prijelazi tranzicijom, takozvani wipes. No jedna scena je dojmljiva zbog subjektivnog kadra prikazanog dinamičkom kadru koja odaje dojam da je nosi jedan od likova. Time je scena posljednje borbe između Pokreta otpora i Prvoga reda dobila na težini, jer kadar uvelike podsjeća na scene koje često vidimo u ratnim filmovima, a kamera se čini kao da je nosi jedan od vojnika koji trči kroz rudnik i izbija na površinu, u rov.
Ništa više od nizanja atrakcija
Moj profesor filmskog kolegija ima tendenciju nazivati akcijske filmove i njima slične filmovima atrakcije. Često bi taj naziv imao i pogrdni prizvuk kao filmovi čiji sadržaj nije ništa više od lijepe slike i dinamičnih prizora koji okupiraju maštu gledatelja, ali ne i njihov um. Na jednom predavanju je tu svrstao i filmove iz sage ‘Ratovi zvijezda’ što je zvučalo potpuno promašeno. Promašeno jer prvih šest filmova sadržavaju više filozofskih promišljanja nego akcije koja je marginalna u odnosu na ključnu priču vječne borbe između Dobra i Zla, te ljubavi za koju se još traži njezino mjesto između ta dva odnosa.
No, nakon gledanja posljednjeg, osmog dijela ‘Ratova zvijezda’, s velikim nezadovoljstvom i ljutnjom i sama smještam film u koš filmova atrakcije. Jer on ništa više od toga i nije: film koji je estetski iznimno ugodan, glazbeno vrhunski ostvaren, ali s izostankom bilo kakve priče koja bi mogla i trebala ostati primarna spram velikih eksplozija, bitki i svjetlećih mačeva.
