Šalabahter kojeg morate imati: Mentalne pripreme za život ‘pravih’ odraslih
Studentski život je u filmovima koje gledamo na televiziji (hahah) dosta drugačiji od onoga kakav zaista je. Tu i tamo se omakne kakav ludi izlazak koji bi možda mogao proći u Hollywood-u, ali istina je da vodimo ustvari poprilično dosadne živote.
pixabay.com
Kad bismo morali izdvojiti jednu stvar koja naše živote čini zanimljivima, ili točnije rečeno manje monotonima, to bi definitivno bio stres. Nedavno sam razgovarala s nekom odraslom osobom (ali zaista odraslom osobom) i pitala me jesam li u zadnje vrijeme pod stresom. Iskreno, nisam se mogla sjetiti kada NISAM bila pod stresom.
Nekako mi se čini da studenti žive sa stresom, uz stres, na stresu. Sigurna sam da to nije zdravo ni kratkoročno, a sigurno ne dugoročno. Ipak, stres je tu kako bi nam svaki dan napravio novom avanturom.
Ono što je zanimljivo jest to što se zaista stresiramo oko svake sitnice – bilo da se radi o nečemu zaista bitnome kao što je fakultet, ili o nečemu manje bitnome kao što jest zadnji komad bečkog odreska u menzi.
Ništa nije vječno
Možda sada uspijevamo izdržati uz taj stres, no kako godine prolaze, tako mi slabimo. Pričajući s nekim kolegama i kolegicama koji su na samom kraju studiranja, priznali su mi da sada rijetko kada uspiju ostati budni cijelu noć, a kamoli par noći za redom ne spavati kako treba.
Pretpostavljam da je sve to dio odrastanja koje nam slijedi. Neki ljudi vjerojatno misle da smo mi odrasle osobe, ali zaista to nismo. I što više ‘odrastam’, to mi se više čini da ‘odrasle’ osobe ustvari ne postoje. Nekako sam pod dojmom da se svi samo prave kao da znaju što rade, a zaista ne znaju. Čak i, da usudit ću se to reći, čak i mame…
Ipak, postoje neke stvari koje rade samo odrasli ljudi, a za koje treba puno hrabrosti i odvažnosti kako bi se uspjele odraditi. Sigurna sam da ste se već par puta našli u situaciji u kojoj se to očekuje od vas, no kako niste odrasla osoba, priuštili ste si luksuz ignoriranja…
Nadležna osoba
Znate ono kad se nađete u situaciji koju treba pod hitno efikasno popraviti? Pa morate pronaći osobu koja je odgovorna za to, koja će znati napraviti pravu stvar? Pa kada shvatite da ste ta osoba vi?
Da, prilično sam sigurna da se i ostali odrasli teško privikavaju na tu ulogu. Ako malo bolje razmislite, sigurno ste barem jednom doživjeli da čak i vaša mama nije znala što napraviti, pa je zvala svoju mamu za savjet… Vjerujte mi, to ću i za trideset godina biti ja.
Možda nije problem napraviti odluku, ali čvrsto stati iza nečega i ne bojati se preuzeti odgovornost za napravljeno… To je odlika odraslih, koju mi jednostavno još nismo spremni preuzeti. A možda nikad nećemo ni biti spremni.
Odlasci kod doktora
Ovdje se ne radi o tome bojite li se doktora ili ne. Naravno da ako ga se bojite da će ti odlasci biti još neugodniji, ali samostalan odlazak doktoru je tako strašan, pa čak i da se radi o tome da samo idete po ispričnicu zato što ste po četvrti put zaspali na jutarnje predavanje.
Ma čak ni ti odlasci nisu toliko strašni, na kraju krajeva uvijek možete nekoga zamoliti da ide s vama, ali zvati doktora kako biste se naručili… To je izazov kojem nisu dorasli niti najjači i najozbiljniji studenti. Nije ni čudo što smo stalno u tako lošoj fizičkoj formi.
Zaista nije najpametnije samo čekati da problem nestane, zato što neće. Možete probati voditi zdrav život kako biste izbjegli odlaske doktoru (što bi bilo idealno!), ali realno… Studenti smo, to nije opcija.
Fake it till you make it
Kao što sam prije spomenula, mislim da ni ‘pravi’ odrasli ne znaju baš što točno rade sa svojim životima. Mislim da trenutak kad se počnemo pretvarati da znamo što radimo, polako se počinjemo transformirati u odraslu osobu.
Vjerojatno je prvi korak taj kad upišemo fakultet, a sljedeći veliki je onaj kada upišemo diplomski. Kada završimo s fakultetom, i dalje nismo skroz odrasle osobe, pa čak ni pronalaženje posla to ne garantira, ali kada postanete netko čije se mišljenje traži i uvažava… Mislim da je to kraj vašeg djetinjstva.
Neki ljudi su zauvijek djeca u duši, ali i dalje sa sobom nose teret odraslog života, što život nekima čini lakšim, neka težim. Tješim se da sam ja još uvijek daleko od takvih koraka, ali sve se više bojim da sam zakoračila u svijet odraslih više nego što si želim priznati…
Nije li tako sa svim studentima? Samo živimo u uvjerenju da smo i dalje slobodni raditi što želimo kao tinejdžeri (osjećam se odraslo dok ovo pišem), a ustvari nismo. Ili?
